Svakome je jasno da je stanje mržnje, nepravde i neprijateljstava među ljudima nenormalno stanje. U njemu se ne živi životom za kojim čovjek u sebi teži. Postoji li izlaz? I gdje je? I iskustvo, jednako povijesno kao i izravno, pokazuje kako sutolike šanse za istinski mir i blagostanje potrošene. Je li čovjek osuđen na čežnju bez odgovora?
U Govoru na gori, u kojem predstavlja ideju novog svijeta – kraljevstvaBožjeg, Isus nudi načelo ljubavi iz koje ne isključuje niti neprijatelje. Teško se oteti nevjericislušajući ovakav govor. Zacijelo je to nešto najoporije i najizazovnije što nalazimo u evanđelju. Našem shvaćaju bilo bi puno bliže ono starozavjetno načelo koje Isus dokida, ‘oko za oko, zub za zub’. U tom načelu, koje ‘izjednačenom osvetom’ – tj. kaznom i kompenzacijom – želipostići pravdu protiv zla i mržnje, svakako se nalazi vrlo visok stupanj kulture. Štetu treba popraviti, a zločinitelja navesti da shvati svu pogubnost svog čina te spriječiti da to ponovi.Na tomu segradidanašnje pravosuđe.
ZLO RAĐA ZLO
Stvarnost nam, međutim, pokazuje koliko smo tu na vrlo trusnom terenu. Pored toga što je takva pravda slijepa, hlada i nikad potpuno ostvariva, lako se događa da se ovo načelo prekorači, da osveta izgubi mjerutenastaje još veća nepravda, netrpeljivost, mržnja koja uzrokuje zločine, ratne sukobe, ideološka razračunavanja, etnička čišćenja… Očito je da tu ne vrijedi poslovica: klin se klinom izbija. Zlo se ne dokida zlom nego se još povećava. Sila rađa silu. I tome nikad kraja. Važno je postati svjestan ove istine.
Vratimo se Isusovom načelu ljubavi prema neprijateljima. Ona je zbilja paradoks. Međutim, u ljubavi on postaje moguć. Zapravo jedino u ljubavi. Samo je ona toliko jaka!Naravno ovdje se ne radi o ljubavi shvaćenoj kao površan i ćudljiv čuvstveni zanos, nego o zrelomunutarnjem uvjerenjučovjeka koje zahvaća cijelo njegovo biće: srce, um i dušu. Kad ljubavlju uzvraćamo na zlo, time se ne pokoravamo volji onoga koji zlo čini, nego ga dobrotom želimo ogoliti, razobličiti i pokazati svu njegovu besmislenost. Primjeri nenasilnog otpora to potvrđuju: prvi kršćani, Gandhi, Martin Luther King… Možemo tu pribrojiti i tihi otpor prema komunizmu, koji je u većini bivših komunističkih zemalja svrgnut nenasilnim putem. Vrijedno je ovdje spomenuti i film Amiški oprost (Amish Grace), temeljen na istinitom događaju, koji otkupljujuću moć opraštanja vrlo dojmljivo obrađuje.
Da bi čovjek ljubio neprijatelja nužno je da u sebi pronađe razlog za to. On mora biti dovoljno velik da svlada silan nutarnji otpor koji se pri tome javlja. Isus nas zato upućuje na Božju ljubav prema nama. Ljubav u Bogu ima izvor. On je nas prvi ljubio, piše apostol Ivan. Za sebe nas je stvorio, kaže Augustin, i samo se u njemu može naše srce smiriti. Drugim riječima, Bog nas je iz ljubavi stvorio i želi nas privesti k sebi u nebesko zajedništvo. To je temeljna poruka Govora na gori. Žrtva njegova Sina zalog je te ljubavi. I samo ona – Božja ljubav prema nama – može biti prava mjera naše ljubavi prema drugima. A njegova ljubav je takva: ona daje ‘da sunce njegovo izlazi nad dobrima i zlima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.’Nismo mi zaslužili ljubav Božju, nego nam je on u svojoj neizmjernoj dobroti daruje, kao što dijete nije zaslužilo roditeljsku ljubav, nego ga roditeljiljube bezuvjetno. Ljubav se ne zaslužuje. Kad bi bila uvjetovana zaslugama, više ne bi bila ljubav, nego trgovina. Međutim, tek uzvraćanjem ljubavi, i jedino tako, postajemo sposobni doživjeti oslobađajuću snagu iste. Ljubav nije ljubljena! –utome je sv. Franjo vidio svu tragediju čovjeka.
BEZUVJETNA LJUBAV
Samo onaj tko se otvorio bezuvjetnoj ljubavi Božjoj, tko u viziji gleda puninu života u zajedništvu s Bogom, taj može uvidjeti opravdanost ljubavi prema neprijatelju. Jer takav i nema neprijatelja. On ne dopušta da ga mržnja njegovih neprijatelja zarazi iučini neprijateljem prema njima. To ne znači da takav ne vidi zlo u svijetu, zlo koje je zavladalo ljudskim srcima, da u svojoj naivnosti ne vidi svu njegovu pogubnost. Naprotiv, on ga itekako vidi. Vidi ga jednako u sebi, kao i u drugima. Ali još više vidi snagu ljubavi koja može i najtvrdokornijeg zločinca otvoriti dobru. On zato vrlo jasno razlikuje zločinca od zla, grješnika od grijeha. Uvjeren je da ljudi čine zlo samo zato što nisu upoznali ljubav, što još nisu otkrili pravu ljepotu dobra. On im želi pomoći.
Mržnja čovjeka zarobljava iznutra. Vrti ga u vrtlogu zla i grijeha. Ljubav ga oslobađa. Kad nas Bog poziva na ljubav, pa i prema neprijatelju, on to ne čini u samo radi našeg neprijatelja, već i radi nas samih, radi naše nutarnje slobode. U praksi naša ljubav neće uvijek neprijatelja uspjeti pretvoriti u pokorno janje. Naprotiv, možda ga još više razbjesni. Ljudi se jako teško mijenjaju. No, ljubeći neprijatelja sebe iznutra oslobađam. Dokazujem time i sebi i drugima da mi je Božja mudrost krajnji autoritet, a Božja ljubav inspiracija i krajnja mjera. Ljubiti neprijatelja znači gledati na svoj i njegov život već sad iz obzora Božjeg kraljevstva, koje će potpuno zavladati kad ljubav potpuno pobijedi, ali u mom životu započinje već sada, svakim činom ljubavi kojim se suprotstavljam pogubnosti zla.
