Jurlinovi dvori, kameni spomenik primoštenskom težaku o kojem brižno skrbi don Stipe Perkov, bogatiji je za još jednu, vrijednu zbirku primoštenske čipke koja govori o povijesti razvoja te umjetnosti u primoštenskom kraju.
Prvi zapis o primoštenskoj šivanoj čipki s primjenom na žensku narodnu nošnju datira iz 1550. godine kada je Nataly Bruck Auffenberg u knjizi tiskanoj u Beču pod nazivom ‘Dalmacija i njena narodna umjetnost’ pisala kako je šibensko područje ‘drevno tlo čipkarske umjetnosti’.
Crkve i samostani u to su vrijeme imali originalnih i vrijednih čipki na oltarnicima i košuljama za bogoslužje koje su pokupovali trgovci saznavši za vrijednost ručnih radova koje su izrađivale ‘koludrice’ – časne sestre benediktinke. No od njihovog rada ostala je sačuvana samo jedna misna košulja u samostanu franjevaca na Visovcu i nekoliko komada u crkvi sv. Lovre u Šibeniku.
Nataly Bruck Auffenberg 1904. godine odlazi u Primošten gdje organizira tečaj čipkarenja. Porastom potražnje za čipkom, u Beč šalju mladu Pažanku koja se trebala osposobiti za voditeljicu škole šivane čipke u Primoštenu. Nije poznato koliko se zadržala u Beču, no iduća voditeljica tečaja bila je Milka Jurin.
Tijekom Prvog svjetskog rata potražnja za čipkom opada, što je navelo Primoštenke da čipkom sve više ukrašavaju košulje, ‘peče’ kako Primoštenci zovu marame za glavu i unose nove ‘mustre’ odnosno nacrte, i te predmete počinju nositi za vjenčanja, blagdane i druge svečanosti.
Rosanda Illić bila je posljednja radnica iz radionice čipkarenja. Zapisala je kako je ‘posao šivane čipke zahtijevan jer se traži preciznost, koncentracija, strpljivost, mirni živci, dobar vid i posebno čistoća ruku’.
Tek krajem 20. stoljeća pojavljuju se Primoštenci u narodnoj nošnji. Sastavljena od ukupno 13 dijelova, čipka se primjenjuje na ‘košuljku’ (potkošulja od običnog platna sa sitnijom čipkom), ‘opleču’ (košulja ukrašena širokom čipkom na prsima i na dnu rukava sitnijom čipkom) i ‘peči’ (marama za glavu koja na zadnjem uglu ima umetak od šivane čipke za blagdansku nošnju).
Postojala je blagdanska, svečana i svakodnevna narodna nošnja koja se nosila radnim danima na poslu domaćice u kući i oko nje, te za težačke poslove.
Polovinom 20. stoljeća uvodi se sve više građanska odjeća zbog čega Primoštenke napušaju svakodnevnu narodnu nošnju i čuvaju je za posebne prigode. Opada interes za ručnim radovima i posljedično izumiru posljednje izvoditeljice te drevne umjetnosti Primoštena.
Danas Primoštenci svoju narodnu nošnju nose na proslavama, za vrijeme blagdana i tijekom turističke sezone, ne dozvoljavajući na taj način da se zaboravu otme neprocjenjivo primoštensko blago – umijeće šivanja čipke.
Upravo iz tog razloga 2013. godine osnovana je i Udruga primoštenskih čipkarica Pekljica, a da je čipka za hrvatsku kulturu od neizmjerne važnosti, svjedoči i činjenica kako je paška čipka kao nematerijalna svjetska baština upisana na UNESCO-v popis 2009. godine. Ipak, paška čipka kao iznimno poznata u svijetu, u mnogočemu se razlikuje od one primoštenske. Pažanke imaju nacrt po kojem rade, dok je svaka izrađena primoštenska čipka originalna i nemoguće je načiniti dvije identične.
