O kršćanskom stavu prema životu vrlo lijepo govori blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu, odnosno Svijećnica ili Kandelora (od lat. candela – svijeća),koji se slavi 2. veljače. Ime Svijećnica blagdan je dobio po procesiji sa svijećama čime su kršćani izražavali vjeru da je Isus Krist ”svjetlost na prosvjetljenje naroda”, kako ga je u prizoru prikazanja u Hramu nazvao starac Šimun.
U središtu Svijećnice je topao i intiman prizor, pun životne radosti i nade. Josip i Marija dolaze u Hramprikazati svoga sina Gospodinu. Tu susreću starca Šimuna i staricu Anu. Isusovi roditelji izvršavaju obred točno prema židovskim pobožnim propisima:posvećuju svoga prvorođencaGospodinu iprinose za njega žrtvu, dvije grlice ili dva golubića. Prema Ponovljenom zakonu, koji donosi propise o žrtvama, bila je to žrtva siromaha. U pozadini ovog obrednog čina je biblijski stav da je život dar od Boga, jednako vlastiti kao i život onoga koji nam je na bilo koji način povjeren, te praksa prinošenja obrednih žrtava za isti. A dijete, napose prvo, za roditelje je najveći mogući dar do Boga.
Dar je po svojoj naravi nešto što nezasluženo posjedujemo, što nam ne pripada nego nam ga netko slobodno daruje. Prva naša spontana reakcija na dar jest zahvalnost, često uz ispriku da ga ne zaslužujemo, da je to previše i da nam ga darovatelj nije dužan dati. Ponekad, posebno kada je dar neočekivan i iznimno vrijedan, pokušavamo ga vratiti darovatelju. Naravno, darovatelj redovito odbija primiti dar natrag te nas uvjerava kako nam ga zbilja slobodno i od srca daruje. Na taj način dar iznova primimo i on time postaje još više naš, dok nas zahvalnost darovatelju trajno drži u ispravnom odnosu prema daru te sprječava da gaobezvrijedimo ili zloupotrijebimo. Nezahvalnost je zatos razlogomu našim odnosima jedno od najgorčih iskustava. Kada doživimo nezahvalnost, imamo dojam kako daroprimatelj ne cijeni dar, ili žrtvu, te da upravo radi nezahvalnosti nije sposoban doživjeti ljubav s kojom je darovan, a onda niti ljepotu i bogatstvo samoga dara.
Tako je sa životom. I on je dar od Boga. Štoviše, najveći i najsvetiji. A time i najnezaslužniji. Ta, nitko nije sam sebe stvorio. Josip i Marija prikazanjem vlastitog djeteta u Hramu iskazuju duboku zahvalnost Bogu darovatelju te mu ga na obredan način uzvraćaju. Bog je darovatelj svakog života i sve što živi, njemu pripada. Ovakav stav zahvalnosti prepoznajemo i u Abrahamovojžrtvi, u spremnosti da žrtvuje Bogu svoga sina jedinca. Pisac poslanice Hebrejima tumači kako je Abraham, uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti, tek tada stvarno dobio sina. Ponovno ga je rodio u zahvalnoj vjeri, koja se potvrdila u najtežoj kušnji. To je nutarnja bit svake žrtve, bilo da se radi o posvećenju Bogu vlastitog života, o žrtvi roditelja za djecu ili o Isusovoj žrtvi na križu za naše spasenje. Žrtva prepoznaje život kao dar. Poput Abrahama ona pokušava dar vratiti darovatelju, a darovatelj zaustavlja žrtvu i daje dar ponovno s još više pažnje i ljubavi. U žrtvi se tek očituje naša sloboda. Istinski posjeduješ samo ono što si spreman žrtvovati. Sve drugo, sve ono što nisi spreman žrtvovati, to te zarobljava i postaje tvoj pravi gospodar.
Život je dar od Boga iupravo nas onnajtješnje s njim povezuje.Katekizam Katoličke Crkvezato već u prvoj rečenici ističe da je Bog u naumu čiste dobrote stvorio čovjeka, darovao mu svoj božanski život, kako bi ga učinio dionikom svog blaženog života. Stav zahvalnosti je jedini pravi odgovor na to uzvišeno otajstvo. Jedino tako možemo otkriti svu njegovu snagu, bogatstvo i ljepotu.
Sasvim je očito kako je današnji čovjek u svom poimanju života došao u slijepu ulicu. Kultura življenja se najednom pretvorila u ”kulturu smrti”. Ovaj izraz je prvi upotrijebio bl. Ivan Pavao II. u enciklici Evangeliumvitae 1995. g. Njime upozorava na pobačaj i eutanaziju, a onda i na svako drugo eksperimentiranjeljudskim životom, odnosno kada čovjek razrješenje nekog problema pokušava pronaći u ubojstvu. Kada to postane općeprihvaćen stav, kada se to pretvori u nečije ”pravo”, onda se ta kultura pretvara u kulturu smrti. U kulturi smrti život se ne gleda kao dar koji se zahvalno živi u obzoru vječnosti, već kao ”vlasništvo” čija se vrijednost mjeri uskim mjerama vremenitosti. Čovjek je ”zagospodario” životom i pokazao se kao vrlo loš gospodar.Kada u pismu Timoteju nabraja oznake bezboštva radi kojih će u posljednjim danima nastati teška vremena, sv. Pavao među njih ubraja i nezahvalnost!?
Živimo u vremenu naglašenog, gotovo agresivnog relativizma i individualizma, u mentalitetu pohlepnog ”uživanja života”, koje je ustvari iživljavanje nad životom, u eri medicinskog i tehničkog napretka koji čovjeku daje mogućnost ogromnog manipuliranja životom. Govor ovog blagdana zato posebno dobiva na važnosti. On nas po biblijskim likovima Marije, Josipa, starca Šimuna i starice Ane uči ispravnom odnosu prema životu. Život je dar. Zahvalnost Bogu nas uči kako ga istinski živjeti i uživati.
