Na prvi pogled moglo bi se učiniti da ovdje nema ničeg posebnog. Da se tu uopće nalazi restoran, pokazuje samo jedna tabla ispred, a pogled zakriva visoka ograda, pa se možete zapitati ulazite li u restoran ili na nečiji privatni posjed.
Reći da su Konjevrate malo mjesto, ne bi nimalo bilo pretjerivanje, jer po zadnjem popisu imaju ukupno 173 stanovnika. Gdje se uopće nalaze i zašto bi itko tamo išao, sigurno se pitate, piše portal pun kufer.
Konjevrate su smještene u Dalmatinskoj zagori, nedaleko od Šibenika, a za mjesto sigurno ne bi nitko čuo da ovdje ne postoji jedna fantastična konoba – Konoba Vinko. Zbog njih, kaže nam konobar, skreću s autoceste samo da bi se ovdje najeli. Dolaze iz Splita, pa čak i Zagreba na ručak, a ni zaletjeti se iz Dubrovnika na objed ovdje nekima nije strano.
“Teško je povjerovati da netko ciljano iz Splita, koji ima toliko restorana, dođe ovamo samo da bi jeo, a događa se i da dođu samo po hranu i nose ju doma jesti, u Split. Jednom su od nas naručili 40 kilograma mesa, odojka, za vjenčanje u Frankfurtu, a išlo je pečenje i za vjenčanje u Nicu”, kaže Maja Krnić.
Po čemu je ova konoba uz cestu, koja kao i mnoge druge u okolici, nudi pečenje i još nekoliko jela, tako posebna? Za to je sigurno zaslužan njezin vlasnik Vinko Krnić, koji u posljednje vrijeme posao vodi s kćeri Majom. Oni, ali i svi djelatnici, kuhari i konobari, duša su lokala, a dušu daju i svojoj hrani.
Na prvi pogled moglo bi se učiniti da ovdje nema ničeg posebnog. Da se tu uopće nalazi restoran, pokazuje samo jedna tabla ispred, dosta uklopljena u okoliš pa nije toliko upadljiva, a pogled zakriva visoka ograda, pa se možete zapitati ulazite li u restoran ili na nečiji privatni posjed.
Na dvorištu je svega 5 stolova, svi su uvijek puni, a za njima sjede već stalni gosti koji su se s Vinkom sprijateljili davnih dana. Unutrašnjost je nešto veća, restoran je smješten u obiteljskoj kamenoj kući staroj nekoliko stotina godina.
Nekada davno, za Vinkovih predaka, prije stotinjak godina, ovdje je bio restoran, a on je tradiciju odlučio oživjeti 2004. godine. Tada je otvorio samo pečenjarnicu, nije bilo ničega, kaže, samo obiteljska kuhinja bez pravih restoranskih uvjeta. Sve što je postojalo bili su ljubav i volja. A kvaliteta je dovela do proširenja ponude.
Pa kako je ova nekadašnja pečenjarnica uz cestu danas na TripAdvisoru sa svojih 5 zvjezdica nadmašila i po mnogima najbolji restoran u Hrvatskoj, šibenski Pelegrini (inače, Pelegrini na TripAdvisoru ima 4 i pol zvjezdice)?
Krenuli su od pečenjarnice i došli do konobe
“Rođak je tražio ručak za veću obitelj pa smo tada prvi puta pripremali za više ljudi koji su došli organizirano. Krenuli su nam dolaziti za pričesti, radili smo za 25 ljudi, a onda smo dobili narudžbu za 50 ljudi, koje tada nismo imali gdje smjestiti. Odlučio sam napraviti nadstrešnicu ispred kuće kako gosti ne bi pokisli. I tako smo se proširili”, prisjeća se Vinko.
Sada u objektu mogu smjestiti 100-tinjak ljudi, a više od toga ne planiraju se širiti. “Sve više od 100 značilo bi gubitak na kvaliteti. Nećemo tako. Cijelo smo vrijeme puni, a razlog što svi dolaze jest to što radimo po obiteljskoj recepturi, ne prilagođavamo jela niti koristimo jeftinije namirnice za restoran od onih koje bi koristili u kući. Uzimamo rižu od koje kila u veleprodaji košta 40 kuna”, ističe Vinko.
A to se u hrani i osjeti. Jedan od specijaliteta koje pripremaju je Skradinski rižoto, koji se pravi samo od najkvalitetnijeg mesa. “Radi se s teletinom, a meso ne smije imati niti jednu jedinu žilicu. Radi se najmanje 12 sati, a nekad i po 14,15. Moj otac bio je kralj rižota, a ja ga spravljam po njegovom receptu. Rižot se ne smije brzo spremati, ne smije biti kemije, svaki puta mora biti ista doza, ista porcija i vrlo kvalitetna riža”, kaže Vinko.
Ostatak teksta pročitajte ovdje.
