Dan 14. studenog je u Crkvi spomendan sv. Nikole Tavelića – franjevca, svećenika, misionara i mučenika. Nikola je prvi kanonizirani svetac iz Hrvatskog narodai, što je nama posebno važno, Šibenčanin. Rodio se oko 1340. g.u plemićkoj šibenskoj obitelji. Nadahnut primjerom sv. Franje postao je franjevac i svećenik.Misionarsko služenje odvelo ga je najprije u Bosnu 1372. g. Djelovao je u vrlo teškim uvjetima među stanovništvom koje je bilo zahvaćeno krivovjerjem ‘bosanskih hrstjana’. Nakon 12 godina odlaziu Svetu Zemlju u Jeruzalem, gdje je vjerojatno već odavno želio ići. Tu je mučenički umro 14. studenog1391. g. zajedno s još trojicom subraće franjevaca, nakon što su se na njima tri dana mučki iživljavali bijesni muslimani. Osuđeni su zato što su javno govorili o Isusu Kristu kao jedinom Spasitelju čovjeka. Mučeničkom umiranju Nikole i drugova svjedočio je fra Gerard Chelvet, gvardijan samostana sv. Spasa na Sionu.
U Franjevačkom redu i u rodnom Šibeniku Nikolu su brzo počeli štovati kao svetca i mučenika. Štovanje je i službeno potvrdiopapa Leon XIII. 1889. g., a svetim ih je proglasio papa Pavao VI. 1970. g.Kanonizacija je bila u Vatikanu 21. lipnja, a 20. rujna iste godine u Šibeniku organizirana domovinska proslava. Iako su to za Crkvu bila teška i u pravom smislu mučenička vremena pod čizmom komunističke diktature, te se pritiscima i podmetanjima nastojalo omesti slavlje, u Šibeniku se okupilo preko 20 000 vjernika te su u potpunosti ispunili trg i ulice oko Katedrale. Vjerujem da se mnogi stariji Šibenčani sjećaju tog velebnog slavlja.
ŽIVOT SVETACA
Dobro je uvijek iznova prisjetiti se života svetaca, jer smo u opasnosti da ih gledamo kao daleke i nestvarne likove, koji nemaju baš puno veze sa stvarnim životom. Posebno se to događa s onim svecima od čijeg života nas dijeli veliko povijesno razdoblje i sasvim drugačije okolnosti života.Uzmemo li još u obzir kako današnji čovjek živi u mentalitetu sasvim okrenutom sadašnjem vremenitom životu, i sve više gubi zanimanje za duhovno, nije čudo da mu sveci i njihov način života djeluju vrlo strano i neprivlačno. Tko još svece uzima za uzore? To mogu biti uspješni glumci, sportaši, pjevači, menadžeri, možda i političari, ali sveci teško.S obzirom na život odricanja i žrtve, kakav su vodili, oni su prije čudacikoji je žive ‘neprilagođenim’ ili čak ‘kontroverznim’ životom.
Ipak, kada Crkva neke osobe proglašava svetima, ona to čini upravo s namjerom da ih vjernicima stavi kao uzore vjerničkog života.Istina je da su sveci živjeli drugačije nego većina, da su se više molili i odricali. Ali nisu se oni odricali od života kao takvog, nego od polovičnih i iskrivljenih načina življenja. Njih nije zanimao život u kojom se moraš otimati, kompromitirati, natjecati s drugima, zavidjeti, gaziti svoju savjest…, da bi uživao nešto što ipak ima vijek trajanja. Ne, to svece nije zadovoljavalo. Oni su htjeli više. Htjeli su život čija se vrijednost ne mjeri tek novcem ili uspjehom koji je netko stekao u očima svijeta. Sveci traže život u punini, savršenstvo. Otkrili su ga u Bogu i zato su mu se potpuno posvetili.
Nikola je bio mučenik za vjeru, martyr. Ta grčka riječ izvorno znači svjedok. Mučenici su Kristovi svjedoci. Oniživotom svjedoče za Krista. Njihovo svjedočanstvo i mučeničku smrt možemo gledati u kontekstu Isusovasuđenja i smrti na križu. Isusu su sudili jer se priznavao Sinom Božjim i Spasiteljem, i da je to istina koja će nas osloboditi. Pred Pilatom je na suđenju kazao da se zato rodio i došao na svijet da svjedoči za istinu. Međutim, Židovi i Pilat, a zajedno s njima i svi oni koji su pristali da ga se osudi, prosudili su da on to nije, da laže i zavodi narod. Kasnije, nakon uskrsnuća, Isus je svoje učenike i sve koji u njega vjeruju pozvao je da budu njegovi svjedoci, svjedoci istine koja je pobijedila smrt.
Isusovo suđenje ponavlja se u svakom vremenu i u životu svakoga od nas. Cijela ljudska povijest je jedno veliko sudište u kojem se uvijek iznova sudi istini. Sudi se i prosuđuje što je istina, ili tko je Istina.I bez obzira jesmo li suci, suđeni, tužitelji ili branitelji, svi smo svjedoci. Nitko ne može ostati neutralan. Pitanje je samo kakav stav naspram istine imamo. Svjedočimo li za istinu ili nekakvu ‘svoju istinu’?
ISUS JE ISTINA
Za nas kršćane Isus je istina. Sve što je govorio i činio, za nas je izvor i mjera istine. Mnogi su kroz povijest, poput Pilata i Židova, prosuđivali, a prosuđuju i danas, da njegova riječ nije istina, da njegov nauk nije osloboditeljski nego da zavodi narod, da njegova Crkva nije njegova autentična zajednica i da nema pravo govoriti ljudima kako će živjeti, kako odgajati djecu, kako se zalagati za pravdu i mir, kako tumačiti čovjekovo dostojanstvo… Jeruzalemsko suđenje Isusu setako ponavlja i u naše vrijeme.Sudi se istini, pravdi, dobroti, miru, slobodi, slobodi savjesti, obitelji (!)…
Kršćani, oni koji su zahvaćeni Duhom Svetim, koji su uvjereni u Kristovu osloboditeljsku istinu, oni ne mogu ne svjedočiti o onome što je njihovo životno uvjerenje i iskustvo. Oni su uvjereni i svjedoče – pa i pod cijenu svog zemaljskog života – da nema za čovjeka druge istine i drugog spasenja osim po Njemu, koji je za nas raspet i umro na križu, ali je treći dan uskrsnuo. To je bilo temeljno životno načelo za koje je svjedočio i umro naš sv. Nikola Šibenčanin. Budimo ponosni na nj!
