Redovništvo za Stojana Damjanovića nije bilo opcija u mladosti. Pun života i želje za avanturama, odselio je iz zapadne Hercegovine u Njemačku. Bio je vjernik, ali pomalo ljutit na Boga što dozvoljava da se događaju nedaće i zla. U 28. godini života doživio je prometnu nesreću koja je iz temelja promijenila njegov život. Okovan u gips dva mjeseca, počeo je sam sebe preispitivati o smislu života, a onda je, kaže, osjetio neobjašnjiv mir. Unutarnji glas rekao mu je ‘Idi u Afriku, žrtvuj se’.
– Po prirodi sam uvijek bio živ. Volio sam putovati, vodila me radoznalost. Bio sam zanešeni rodoljub, vjernik, ali ljut na Boga. Međutim nakon nesreće osjetio sam neobjašnjiv mir, sretan što sam ostao živ. Govorio sam sam sebi ‘Bože ako me ti zoveš, ja ću prihvatiti poziv i otići u Afriku, ali ako nije to tvoja volja, izbij mi je iz glave, priča nam fra Stojan koji danas živi u redovništvu u samostanu Majke od Milosti na Visovcu.
Pred sebe je stavio izazov. Godinu dana odlučio je, prisjeća se, živjeti bez alkohola, cigareta i žena, ostavio je oko sebe jedino obitelj i uži krug prijatelja.
– Kako je vrijeme prolazilo, uz molitvu sam sve više bio siguran da je to Božji poziv. Obratio sam se splitskom provincijalatu i priključio im se, ali pod uvjetom odlaska u misiju u Afriku.
Došao sam na Visovac, prošao svećeničke zavjete i nakon šest godina otputovao na stari kontinent, govori. Idućih 13 godina života fra Damjanović je bio odgojitelj u Africi. Njegova misija bila je smještena na dvije tisuće metara nadmorske visine, a onda je 1994. godine buknuo rat između dvaju plemena. Na granici Burundija i Ruande.
– Predao sam se Bogu i nisam se bojao. Svi su govorili da trebamo otići, ali meni to nije padalo na pamet. Osjećao sam da moram još ostati. Talijanski volonteri priključili su se našoj misiji, a oko nas su se događale pljačke, zlostavljanja i sva najgora ljudska nedjela, kaže fratar.
Pet godina borio se da misija ostane na životu. Iako nikad nije bila napadnuta, zatražio je od tamošnjeg generala vojsku u zaštitu. Sudbina ga je nakratko vratila u mladost. Naime, za vrijeme studija u Zagrebu je upoznao Afrikanca, i nije ni u snovima mogao znati da će on jednog dana postati kralj na teritoriju njegove misije.
– Kada mu je otac ubijen, on je okrunjen, a toliko smo se sprijateljili da je sinu dao ime Toni, a kćeri Nada. Naposlijetku je i on ubijen, ali pomogao mi je toliko da ću ga se do kraja života s radošću sjećati. Uspio sam spasiti glavu i pobjeći prema Italiji 2. kolovoza 1999. godine, u trenutku kada je cijela naša misija opljačkana i kidnapirana, živo se sjeća fra Stojan.
Unatoč nevoljama koje su zadesile misiju, ona je ipak opstala. Svi misionari okupili su se u jednu skupinu, osnovali odgojne škole u zajednici i do danas otvaraju župe i grade crkve na mjestima gdje još uvijek mir ne postoji. Fra Damjanović, pak, svoj je mir pronašao na Visovcu gdje i danas živi služeći Bogu i baveći se uzgojem bilja, voća i brinući se o pticama.
