Isplative poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj neće biti dokle god nam katastar plodnih površina nalikuje na pašku čipku. Toliko sitnih polja sa tisućama vlasnika među kojima je manje živih, nego pokojnih nikada neće moći biti obrađena modernom tehnologijom koja ubrzava posao i jamči zaradu. Najbolji primjer je i dio iz velikog teksta Davorke Grenac na T-portalu.
Na otocima naše mladosti teško ćete naći bademe, piše autorica. Zarasle u draču na zapuštenim poljima, suše se krhka stabalca, a ono malo preostaloga otočani čuvaju za sebe. Možete ih kupiti u lokalnoj butigi, ali na deklaraciji piše ‘uvoz iz Turske’ ili, češće, ‘uvoz iz SAD-a’. Nekada davno Amerikanci su s naših otoka pogođenih filokserom i neimaštinom uvozili radnu snagu, a sada na te iste otoke izvoze bademe, taj simbol plemenitih plodova mediteranske škrte zemlje.
Bademi u Europu dolaze (i) s polja američkog bračnog para židovskog podrijetla, Stewarta i Linde Resnick s Beverly Hillsa. Zahvaljujući orašastom plodu čudesne arome, Resnickovi su u nepuna četiri desetljeća postali agro-milijarderi teški prema Forbesu 4,2 milijarde dolara. Prvu su zemlju kupili 1978. u kalifornijskoj Centralnoj dolini i tradicionalnu salatu i rajčice zamijenili nasadima badema i pistacija, postavši u dva desetljeća najveći proizvođači tih grickalica u svijetu s godišnjom prodajom od 5 milijardi dolara.
Mediteran se preselio u Kaliforniju, a Kalifornija sada u vrećicama grickalica stiže na Mediteran. Ono što se u nas ne isplati, Kalifornijce pretvara u superbogataše. Na putu do agro-milijuna u igri je, dakako, puno toga, ali glavna tajna uspjeha su količine, nepregledna polja urednih redova drvaca i mehanizacija koja je zamijenila ljudsku ruku. Ukratko, industrijski uzgoj hrane namijenjen ne stotinama, ne tisućama, nego milijunima potrošača.
