On je novinar, Vukovarac, čovjek čije su riječi u eteru vjerno dočaravale sve strahote kroz koje su prolazili vukovarski branitelji i obični ljudi. Siniša Glavašević je čovjek koji je upućivao i dramatične pozive da se pomogne gradu, a njegovi su neprijatelji strahovali od njegova glasa.U svojim svjedočanstvima ispisao je najbolja svjedočanstva stradalih Vukovaraca.
Rođen je 4. studenog 1960. godine, a nakon studija komparativne književnosti u Sarajevu vratio se u Vukovar. Jedno vrijeme radio je u školama u Lovasu i Borovu naselju.Na Hrvatskom radiju Vukovar zaposlio se najprije kao spiker, a za vrijeme rata bio je urednik i ratni izvjestitelj.
U najtežim trenucima za Vukovar, dok su granate padale po opkoljenom gradu, Glavašević nije samo izvještavao o svakodnevnim događanjima. Sa slušateljima je kao Vukovarac, koji dijeli beznadnu sudbinu sa svojim sugrađanima, čitao tople ljudske priče o istinskim vrijednostima i nevjerojatnoj hrabrosti koja se u malom čovjeku probudi kad mu smrt pokuca na vrata.
Priče su putem faksa iz podruma vukovarske Opće bolnice poslane u Zagreb i danas su jedino sačuvano literarno djelo hrabrog vukovarskog novinara.
Četnici i JNA odveli su ga iz vukovarske bolnice 19. studenog 1991. Dan ranije poslao je svoje zadnje izvješće. Naime , na svoj 31. rođendan te 1991. uputio se u bolnicu prikupiti podatke za izvješće prilikom čega je ranjen. Izvješće je uspio poslati 18. studenoga, ali ležeći u bolničkom krevetu
Sa suprugom Majdom dobio je sina Bojana koji je za 24 sata svojedobno opisao oca kao brižnog i strpljivog
– On i ja znali smo sjesti u auto i ići na izlet do Lovasa i Iloka, ne raditi ništa posebno, samo razgovarati. moj je otac bio neizmjerno strpljiv čovjek, odgovarao je na sva pitanja koja petogodišnjak može imati a ima ih nebrojeno mnogo. I bavio se mnome s iznimnom količinom mašte i ljubavi. Mislim da mi je jedna od najvrednijih stvari koju imam od njega ta vrsta škole. Ima primjer kako ću jednog dana sa svojim sinom – kazao je Bojan Glavašević.
Iz masovne grobnice na Ovčari ekshumiran je i identificiran šest godina poslije. Pokopan je u Zagrebu 1997. godine pokraj kolege i prijatelja Branimira Polovine.
Matica hrvatska u Zagrebu posmrtno je 1992. godine izdala Sinišinu zbirku Priče iz Vukovara, sastavljenu od toplih priča o temeljnim ljudskim vrijednostima koje je Siniša čitao slušateljima radija opkoljenoga grada.
Odlikovan je 2011. Redom kneza Domagoja, državnim odličjem za hrabrost i junaštvo, a od 2007. vukovarska Peta osnovna škola nosi njegovo ime.
izvor:24sata
