‘Dugo nije pala kiša na tu ljubav i lipotu’…i nije! Već puna 3 mjeseca nisam vidjela niti osjetila te divne kapi s nebesa. Čudan je osjećaj ne doživjeti kišu tako dugo vrijeme i, iskreno, željna sam tog prirodnog osvježenja. Kad već spominjem kišu opjevanu u pjesmi dalmatinske klape ili vis-a, ne mogu ne sjetiti se svih onih bezbrojnih dalmatinskih pjesama koje pjevaju o ljubavi. Ljubavi prema osobi,ljubavi prema rodnom zavičaju. I da, iste mi ne dostaju iako sam se zadnjih godinu dana uhom od istih i udaljila. Sada fale! Fale one emocije koje te iste dalmatinske klapske pjesme pobuđuju u srcu. Fale one simpatije stare koje su se uglavnom rađale uz zvuke mandolina i gitare. Nedostaje sve onda kad nemaš mogućnosti isto na raspolaganju imati.
MALI ŠIBENIK U SVIJETU
S obzirom da mi sve to nedostaje, trudim se pronaći načina i doletiti u moj jedini Šibenik pa makar i na dan-dva. I nadam se da će mi dobri Bog u ovoj moj namjeri i pomoći. Udarna sezona je prošla burno i radno, nastavak slijedi, ali u nešto manjem intenzitetu. Zadnju večer služeći večeru gostima s guštom sam servirala vina našeg kraja. Obradovala sam se kad ljudi koji zaista poznaju svjetska renomirana vina hvale vina mog rodnog kraja. Tako se mali Šibenik još jednom proslavio u svijetu. Obradovalo me i saznanje kad su me jedni od gostiju (Talijani) pitali odakle sam iz Hrvatske (naravno, uobičajeno pitanje) na moj odgovor ‘da Sebenico’ ispravili su me na tečnom izgovoru: ‘tu vieni da Šibenik’. Naime, ti isti gosti su klijenti naše poznate tvornice aluminija. I česti su posjetitelji našeg grada. Ovaj puta nisam trebala objašnjavati da se Šibenik nalazi između Splita i Zadra. Znaju ljudi gdje je Šibenik i hvale ga! Uz neobavezno čavrljanje opet se nametnula tema EU i tu je ugodnom čavrljanju došao kraj. Nisam htjela ulaziti u dublje polemike kad je odmah bilo jasno kud ta tema (EU) vodi.
PUNJENJE BATERIJA
Bio moj Šibenik u EU ili ne, svejedno mi je kad je želja za doći doma i vidjeti svoje najbliže i najdraže jača i od same ‘gole istine’ o EU. Žao mi je što nismo bolje povezani zrakoplovnim linijama pa da mogu u što kraćem vremenu kući doći. Biti će lijepo i dobro ‘napuniti baterije’, okrijepiti duh, dušu i tijelo, pa se potom vratiti natrag, odraditi naredna dva mjeseca na brodu. Vjerojatno jer mi je ova sezona izrazito naporna kako psihički, tako i fizički, moja želja za Šibenikom biva iz dana u dan sve veća. Ovo su oni momenti kad ne marim niti za vrijeme trajanja niti za cijenu puta. Ovo su oni momenti kad ću opet i ja moći zapjevati: ‘ko ovo more platit, ovo nema cine…uvik ću se vratit, ko ovo more platit’. Pozdrav s turskog juga! Život je lip!
