Da nije bilo ozljede zbog koje se morao umiroviti u najboljim igračkim godinama (28), Filip Vukičević bio bi u punom treningu za novu sezonu. Iako se do zadnjeg trenutka nadao da možda može izvući još jednu sezonu, na koncu je morao donijeti, kako je kazao, najtežu odluku. Rekli bismo i ispravnu, jer sa zdravljem se ne treba igrati. O danima provedenim u narančastom dresu, o ovim aktualnim, ‘umirovljeničkim’, kao i o budućim planovima koji su također vezani uz košarku, Vukičević je progovorio u svom prvom intervjuu nakon prekida igračke karijere.
Kako provodiš ‘penzionerske’ dane?
– Ukratko, odmarajući se i uživajući. Odem na bazen, pa malo vozim biciklu, rekreiram se. Sada imam više vremena i za učenje, s obzirom da sam pred kraj studija na šibenskom Veleučilištu.
Prijašnjih godina u ovo si vrijeme bio u punom pogonu, pripremao se za novu sezonu. Nedostaje li ti dvorana, lopta, je li ti neobično bez košarke nakon svih tih godina?
– Neobično jest. Najviše mi fali moja ekipa, svakodnevno druženje na treningu. S tim momcima proveo sam toliko lijepih trenutaka. Jasno, fali mi i ta posebna atmosfera prije utakmice, a kad počne prvenstvo sigurno će me proći trnci, bit će mi neobično gledati sve to s tribine. Ali, s mojim bivšim suigračima čujem se svaki dan, pratim što se događa u klubu, dobro sam upućen.
Do zadnjeg si se trena ‘lomio’ da li odigrati još koju sezonu?
– Istina. Mogao sam odigrati još koju sezonu, ali mislim da ne bi imalo smisla. Morao sam biti pošten prema sebi, suigračima i navijačima i priznati da s ovakvim leđima ne bih mogao davati sto posto. A kad ne mogu dati sve od sebe, to nije to. Osim toga nemam se pravo kockati svojim zdravljem, riskirati još težu ozljedu.
Oko tvoje ozljede puno se spekuliralo, svkakve su priče kružile, puno se nagađalo. O kakvoj se točno ozljedi radi?
– Peti kralježak mi se pomakao za nekih sedam milimetara, što se manifestiralo na ostalim dijelovima leđa, tako da imam tri, četiri dijagnoze.
Vjerojatno je bolno?
– Pa bolno je na dane, ovisi o aktivnostima. Recimo, nakon težih treninga ostao bih sjediti još pola sata.
Kako ti se čini ova ‘predigra’ sezone? GKK Šibenik ulazi s velikim ambicijama u prvenstvo?
– Vidi se da su u klubu ozbiljni ljudi, s ozbiljnim ciljevima. Nadam se da će ih ispuniti, na dobrom su putu, složili su konkurentnu ekipu. Međutim, trebat će im podrška navijača, treba odmah na prvim utakmicama napuniti Baldekin, podržati momke. Bit će teško i neizvjesno prvenstvo, odlučivat će svaka utakmica, da ne kažem svaki koš.
Kapetansku traku predao si Bašiću. Hoće li biti dobar kapetan?
– Bio mi je zamjenik četiri godine, upućen je dobro u taj posao, zna što treba činiti. Veliki je pozitivac i ne sumnjam da će biti pravi vođa.
Što ćeš pamtiti kao najljepši trenutak u narančastom dresu?
– Bilo ih je puno. Jedan od sretnijih trenutaka bio je ulazak u prvu ligu, nakon prvog neuspjelog pokušaja. Posebno se pamti i pobjeda protiv Zadra na Baldekinu?
Vjerojatno je bilo i onih drugih, teških trenutaka?
– Bilo ih je, naravno, kao u svakom sportu. Ali, ponavljam, bili smo prava klapa, kako na terenu tako i van njega, i sve situacije smo zajedno rješavali, prolazli zajedno kroz dobro i zlo.
Vidiš li se i dalje u košarci, recimo u nekoj trenerskoj funkciji?
– Da, i dalje ću biti usko vezan uz košarku. Sudjelovat ću u radu Škole košarke Dražen Petrović, na koji način tek ćemo definirati.
U kuloarima se spominje i da ćeš nakon što se umirovi na mjestu tajnika Škole košarke Dražen Petrović naslijediti Josipa Milakovića Jotu?
– Ha, moguće je. Svašta se priča.
