‘Udaj se, šjora Ankice, dok ti je vrijeme, neće se on više vratiti. Ali šjora Ankica, ‘šempre šola’ ne čuje njihove riječi. Sva njena pažnja, njene misli i želje , usmjerene su samo na jedno: na čekanje. Na sva pitanja ima samo jedan odgovor: vratit će se. To je šapat koji samo ona čuje…’
Priča je ovo o Anki Bulat, staroj šibenskoj curi koja je živjela na vrhu najstrmije šibenske ulice simbolično nazvane – Strme stube. Ova mala ulica, sa tek nekoliko kućnih brojeva , trajno je obilježena pričom jedne žene tužne sudbine koja je godinama svakodnevno čekala svojega kapetana. Milivoj Zenić je ovu šemprešolu, kako su je nazivali Šibenčani, opisao u knjizi ‘ Stari Šibenik – kalama, skalama i butama’. Nesretno zaljubljena dama , sa šeširom širokog oboda i vrpcom na glavi, svakodnevno je obilazila šibensku luku nadajući se svojem kapetanu. Kratka romansa ,koja se možda mogla mjeriti tek u danima, zauvijek je vezala srce ove nesretne žene. Kapetan je isplovio iz luke i više se nije vratio niti joj pisao. Grad je znao za njezinu tugu, mala sredina ju je zadirkivala i rugala joj se , ali se ona nije dala. Kad bi joj dobacivali da se uda, da se njezin kapetan neće vratiti, Anka je imala samo jedan odgovor – Vratit će se on!
DIO TURISTIČKE PONUDE
Priča o staroj curi nije opipljiva, nije kamen crkve koji možemo dodirnuti ili fotografija zalaska sunca nad kanalom koja nam pruža materijalni dokaz, ali zbog toga nije ništa manje važan segment koji možemo ponuditi turistima za potpuni doživljaj Šibenika. Zahvaljujući usmenim predajama, priča o staroj curi nije nestala u vremenu, ona i dalje živi i svjedoči o nesretnoj ljubavi koja nije ostala skrivena iza drvenih vrata jedne goričke ulice, već je bila javna i ogoljena. Njezin lik kao da i danas lebdi nad Strmim stubama, priča o njoj dodirne pokojeg turista koji prolazi putevima kojima je ova ‘šemprešola’ nekoć prolazila, a Anka je postala i ostala trajno nadahnuće šibenskih pisaca. Nikola Pulić u svojem putopisu ‘Krkom uzvodno’ piše , u dijelu knjige gdje opisuje Poljanu i park : ‘Ovaj park je nalik iznošenom odijelu. Koliko god se čovjek u njega vrati, naći će čiste klupe , uvijek dosta hlada , vlažnu zemlju i cvijeće koje po danu drijema kao i ljudi. Naći će mornare što bacaju poglede za djevojkama, ljude koji čekaju brod , turiste prolaznike i jednu visoku staricu koju ovdje zovu Šempre šola jer je njena osamljenost svakome uočljiva. Sjedila je blizu mene , sijedih kosa i živih očiju što gledaju na more. Odjednom je , čuvši brodsku sirenu, hitro ustala i pojurila niz skaline prema molu Krka..
BILE SU I DRUGE STARE CURE
Bilo je u Šibeniku i drugih starih cura, prema jednom popisu iz 1585. u gradu je , nakon Ciparskog rata, bilo 2645 muškaraca, dok je broj žena dosegao 3496, što je 851 žena više. I one su možda imale svoje tužne priče i svoje kapetane, ali priča o Anki se izdvojila jer je imala jednu razliku – ona je bila javna, ona se nije skrivala ni sramila.
– Provlačila se kroz masu svijeta koji nije bio njen : svi su joj se smijali što nije našla svoga ‘kapitana’. Prošla je kraj mene. Učinilo mi se da čujem njen glas, šapat: ‘Nije se vratio , a čekam ga četrdeset godina’ – piše Pulić.
Anka je , po izgledu, imala više od šezdeset godina, dok za kapetana nitko nije znao.
SEMPRE SOLA – UVIJEK SAMA
Šemprešolu je opjevao i naš veliki glazbenik, Arsen Dedić , davne 1965. godine na Splitskom festivalu. Pjesma je dirnula mnoge koji su upoznali sudbinu nesretne žene, koja je svoj život podredila nesretnoj ljubavi nastaloj nakon kratke romanse. Trenutak zanesenosti koji je jednu ženu, jedno srce, vezao za cijeli njezin život.
Poslin podne u pet ura
I sad stoji iza škura
I u porat dugo gleda
Ona ista stara cura
Još ka dite pamtin kuću
Žuti prozor kroz koltrine
Na nju malo svitla daje
Ona sidi, rekamaje
Više se vaporu ni nadala nije
Ni da će jon more vratit kapitana
Al je svejedno ona gledala kroz grilje
Iz užance uvik u pet svakog dana
Nikad nije izlazila
A i da je pošla s nama
Za ruglo bi bila svima
Zato jer je bila sama
Priča koju ne znaju mnogi, koja bi u nekoj drugoj državi vjerojatno bila izreklamirana i brendirana, jer ljudima osim nabrajanja svih znamenitosti koje grad nudi, nedostaje ona ljudska nota. Poneki turistički vodič uputi turiste u priču o Anki, ako ih put odvede nasjtrmijim ‘skalama’, dočaravajući sliku nekih minulih vremena i prizivajući siluetu pogrbljene starice koja sa svakim zvukom brodske sirene hitro korača prema rivi.
Vratit će se…to je šapat koji samo ona čuje.
