Seget, Trogir, 30 na sat, 25, ler, stop, prva, stani, čekaj…
Već ulaze u auto mirisi čentruna s pijace koji se miješaju s općim žamorom puka dok klizim prema Čiovu i onom mostu kojeg nikako prijeći.
Tih nekoliko desetaka metara znaju trajati po pola sata i bilo bi naporno da se već ne smijem sam sa sobom jer znam da će me dočekati s par samo njemu svojstvenih baza – moj dragi Vincesco.
Okrećem, pardon, pritišćem broj da mu javim da sam tu negdje i da… kad evo njega na motoru!
Tenor čije mediterancanto pjevanje otvara apetit, budi Dalmaciju u nosnicama, ojačava boje romantičnih zalazaka sunca, čije su pjesme uglavnom s potpisom velemajstora Nene Ninčevića, postale nezaobilazan izbor u javnom i privatnom glazbenom sektoru od početka 90-tih do zauvijek.
-A di si više?!..hahaha….Ajde, ajde, znaš šta nas čeka… – ležerno nestrpljivo će s blaženim osmijehom na licu i skoro dječjim piskutavim glasom, Vinko Coce – legenda hrvatske zabavne i dalmatinske pisme.
Ljeto, 2005.-e, divno i nezaboravno, splitski festivalski dani…
Draga i nježna gospođa supruga Janja i majka Coce pripremile su ‘pojačani’ ručak – lešu i pečenu teletinu, lešu i pečenu janjetinu, obilje salata i ostalo(ga) u prigodno rashlađenoj kužini da lakše podnesemo posao koji nas čeka.
Počeli smo s juhom i za…ancijom na tuđi i naravno svoj račun. Vinko je narodni čovjek, neposredan, iznimno duhovit, intiligentan i ne sklon, nego nezaustavljiv u vicu, šali… Pozitivan u svom iskonu. Procesija je trajala malo duže od trajanja njegove ‘Zlatne kolekcije’ hitova (što je jedno od niza izdanja koje sam uživao publicirati kao njegov urednik u Croatia records). S njim je bilo iznimno jednostavno i nadasve zabavno raditi. Naravno i vrlo uspješno.
S pobjedom je prošao i boravak za ogromnim, mislim renesansnim drvenim stolom za 10 ili 12 ljudi, ne mogu se točno sjetiti. Divna obitelj koja sa svojom spontanošću, jednostavnošću, izaziva pozornost. Onaj sjajan osjećaj koji vas prožme kad vidite ljude čija ležernost, naturalnost i nebavljenje nebitnim stvarima u životu; raduje.
Onda sam se spustio u Split pripremiti se za nekad uistinu sjajne dane u vrijeme od festivala, a sve planove mi je ‘izblokirao’ Jole, pa smo u dobrom društvu uz dobar hip hop u Alfi cabrio zapucali do Stanića kod Omiša. Jole je neopisivo dobar i veliki čovjek.
Kako to uobičajeno ide, oko ponoći kreće generalna proba za sutrašnji nastup. Sjedim s Vinkom, dva su sata i koja minuta preko… Probe znaju biti stvarno zanimljivije od oficijalnih nastupa zbog raznih stvari.
Strpljivo čeka svoj red (za pjesmu ‘More li’). Ne traži protekciju, a može, da riješi svoj dio što prije ali je lagano zamišljen, lagano zamišljen,… opušteno mi djeluje, blaženo mi se smije u facu i konačno iznosi razrađen strateški plan.
-Dođi lipo sutra oko deset do mene pa ćemo lipo marendati. Malo ovoga, pa onoga, lipo popiti bocu mog bilog vina i u podne ćemo biti ka’ bebe –
Naravno da sam ga snažno zagrlio od veselja, jer to tako unikatno slatko zvuči kada on to kaže. Teško opisati jer to stvarno treba doživjeti uživo, izbliza…
Vidim da u ovom zapisu, (koji nije in memoriam) miješam vremena… Sadašnjost u prošlost, prošlost u sadašnjost, intuitivno i naravno da ne želim to stavljati u prošlo vrijeme, jer je bilo. Nije bilo, nego i dalje je.
Privodim kraju odabranu memoriju jednog dana, od kojeg je ovdje ispisan samo mali dio. Dolaze slike iz studija, snimanja vokala, neobaveznih telefonskih razgovora, preslušavanja pjesama koje trebaju ići na cd, kad sam imao čast otvoriti mu koncert na Kamerlengu… Ma ne postoji tvrđava ni stadion na ovom svijetu u koju bi stali svi koji te vole, amico mio.
Neki brojevi iz mobitela se ne brišu…
https://www.youtube.com/watch?v=uakRlkmaGls
