Svako malo mjesto ima jednu zajedničku stvar – ljudi ne znaju imena ulica. Znaju svoju, od nekoliko najbližih prijatelja i tajne simpatije i možda dvije glavne u gradu. I tu staje svaka priča. Kada nas turist pita gdje je neka ulica, obično prvi put čujemo to ime, a on nas gleda u čudu. U velikim gradovima ulice su glavni orijentir, dok u manjima svi imamo dućan ili sladoledara kraj kojega se nalazimo.
Najuži centar grada obilježavaju dvije ulice – donja i gornja kalelarga. Tako ih bar Šibenčani zovu.
‘U doba Mletačke Republike, u Šibeniku se zvala Ulica među dućanima, pa sve do sredine 19. stolića ka Široka, pa između dva svitska rata i poslin 1991-e Kraja Tomislava, a između 1945. i 1991. Ulica 12. kolovoza 1941. za sićanje na odlazak Prvog partizanskog odreda u borbu protiv okupatora i njegovih domaćih marijoneta. Zaludu su joj minjali imena, jerbo svit je odvaik zove, ka i danas – Kalelarga. Najnoviji došljaci zovu je Donja Kalelarga, a Gornja in je naša lipa Masna ulica. A ima ih šta je zovu i Liva kalelarga, jerbo da in je – kad salazu ugrad od Pojane ka od parkinga – Masna – Desna kalelarga – kaže Šibenski brevijar ,objedinjeni rječnik šibenskih riječi.
‘Desna kalelarga’ je danas Zagrebačka ulica, a prema Šibenskom statutu to je bila jedna od dviju glavnih ulica srednjovjekovnog grada . Njezin živopisan naziv ‘masna’ opisao je šibenski kroničar Josip Jakovljević: ‘U njoj se između dva rata nalazilo ništa manje nego devet što većih ili manjih oštarija. Najpopularnija među njima je bila oštarija Vatavuk u koju je obično svraćao siromašan puk : lučki radnici, nosači, obrtnici i seljaci iz okolice, jer su cijene bile vrlo pristupačne njihovu džepu. Za nepuna tri dinara gost je dobio obrok frigane ribe ili juhe s komadom mesa, uz čašu dobrog vina. Posjetioci su najčešće navraćali za ‘marende’ izjutra poslije osam sati. Popodne rijetko. ‘
Šibenik je oduvijek bio mjesto gdje se moglo zabaviti, preko trideset gostiona i krčmi, četiri gradska hotela i nekoliko javnih kuća.
Masnom ulicom su prolazile procesije ponad zvonika crkve sv. Ivana na kojem je bio mehanički sat, ujedno i prvi takav u Šibeniku, prenesen iz Drniša nakon što su ga Turci napustili. U srednjovjekovnom Šibeniku ova je ulica bila žila kuckavica Šibenika, svjedok užurbanog života i bučne svakodnevnice.
Masnom ulicom su se širili razni mirisi, kako oni ‘kužinavanja’, tako i oni drugi, manje ugodni. Šibenik je bio grad gdje je prag tolerancije bio viši nego drugim dalmatinskim gradovima – piše Zenić – sa dužim i drugačijim komunalnim tradicijama. Tako je 1382. zabranjeno držanje svinja u gradu, dok je u 19. stoljeću bilo dopušteno držati krupnu i sitnu stoku u Varoši, Crnici i Docu. Četrnaest volova, dvanaest krava, 210 ovaca, 192 koze i 84 magarca – to je bio popis životinja u to doba. Masna ulica je bila središnja točka trgovačkog, obrtničkog i ugostiteljskog života Šibenika, koja je oduvijek privlačila Šibenčane, ali i ljude iz okolice. Crkva sv. Ivana, kamena klupa ispod Pribislavićeva stubišta i nadvratnika na crkvi , javna česma, dućan delikatesa i jedan zidić na pročelju crkve gdje bi se okupljali stariji i pomalo gluhi ljudi, raspravljajući uz poneku šporku rič. Često bi ih policija došla potjerati jer su ih crkvene vlasti tužili, ali oni se nisu dali, a policija bi rekla: ‘Kad nećete, onda ostanite tu gdje jeste’.
Klupa je nestala, toverne su nestala, marende za tri dinara više nema, ljudi više nema. Masna ulica je izgubila svoju čar, postala je samo prolazna ulica do nekog drugog cilja.
