Maškare, poklade, karneval, bake, fašnik…postoji veliki broj naziva za istu stvar – za razdoblje nakon Nove godine koje traje do Čiste srijede ili Pepelnice.
U to vrijeme svatko ima priliku postati netko drugi, pustiti mašti na volju i dobro se zabaviti. Svako mjesto ima svoj običaj, a posebice je vidljiva razlika između gradskih i seoskih karnevala – u gradu su većinom organizirani od strane grada ili turističke zajednice, dok na selima još uvijek postoji određena doza spontanosti i tradicije.
Običaj maskiranja seže još od davnih dana,u starome Rimu u to doba godine održavale su se brojne svetkovine pod maskama – Saturnalije i Januarske kalende. Te poganske običaje Crkva je nastojala kristijanizirati pa je to razdoblje nazvala svetom dvanaestodnevnicom. Poganske maškare raspršile su se potom u vremenu koje im je ostalo između Bogojavljenja i korizme. Neke od poganskih maski nisu nikada iskorijenjene, a može se steći i dojam da je Crkva namjerno poštedjela poklade kao suprotnost korizmi, piše eduvizija.net.
U šibenkom zaleđu, točnije Miljevcima, nalazimo na Čarojice. Čarojice svoj naziv duguju činjenici što su se ljudi ‘čarali’ ugljenom po licu. Kao i u većini drugih krajeva, i u Miljevcima je svrha maškara bila otjerati zlo i dozvati plodnu godinu.
Pripreme bi započele već nakon Sveta tri kralja kada bi se odabirali ljudi koji će sudjelovati u čarojicama – uvjet je bio da su spremni na pošalicu i na koji dišpet.
“Kako da ne. Maškare su se oblačili u bile marame. Imali su babu i dida. Imali su barjaktara i tri mlade i babu i dida. Onda pivaju:
Domaćine dome moje,
evo neve prid tvoj dvor.
Darujte nam barjaktara,
svaka maja po dva jaja.
Darujte nas,
ne držite nas,
nije neva za stajanje,
već j’ neva za putovanje.
“Znali su ići baš na poklade. Did i baba bi radili nike komplikacije, a mlade neviste bi mele kuću. Didu su bacali slaninu na sablju: Namažite didu sablju, pa će bolje ljubit babu.’, piše tako Joško Ćaleta u knjizi OJ, OVO J’ BILO NAŠE OBIČAJNO, U TRI-ČETRI ZAPIVATI ZAJ’NO…
Miljevačke Čarojice su imale dobro razrađene likove, bili su tu baba, dida, te jedna ili dvije mlade. Jedna ‘mlada’ bi bila malo starija i nosila bi metlu s kojom bi očistila kuću u koju stižu čarojice, baba bi nosila lug s kojim bi posipala one koji joj se ne bi svidjeli, a dida bi bio glavni. Prvi u povorci, koji je donosio odluku gdje čarojice idu, nosio je sa sobom sablju s nataknutom slaninom ili nekim drugim mesom koje bi čarojicama darivali domaćini.
Niti jedan poklon nije bio ‘džabe’ pa su tako čarojice morale otpjevati pjesmu
Domaćine, dome moj,
evo neve prid tvoj dvor.
Darujte je, ne drž’ te je,
nije neva za držanje,
već je neva za ‘odanje.
Namažite didu sablju,
da vam bolje ljubi babu.
Čarojice bi na put krenule u zoru, obučene u ovčje krzno i sa zvonima kojima bi tjerali zlo, obišli bi sva sela Miljevačkog platoa, te bi preko Krke stigli do Dubravica i Rupa.
Nisu svi domaćini bili gostoljubivi pa bi takvima čarojice napravile dišpet. Ništa strašno, pobacali bi stvari po dvorištu ili istjerali živine iz tora.
Nakon napornog dana i dugog puta, navečer bi se spremala večera na kojoj bi se pripremali svi darovi koji bi se skupili. Ako je bila dobra godina, na večeri bi bilo cijelo selo, inače samo članovi obitelji osoba koje su sudjelovale u čarojicama.
A danas…
“Šta je došlo sad kod nas?!? Mladi se boje, a stariji neće, jednostavno neće. I šta je još najveće zlo – razgovara sam s onima šta su ovu godinu išli – znaju puštit pasa, dva u avliju da mu ne uđeš ili zatvori ti kuću. To je prije bija obi- čaj, taman prava čast da ti dođe u kuću.”, stoji u Ćaletinoj knjizi.
foto:ilustracija/jezera your impression
