Marija Goretti bila je djevojčica od dvanaest godina, koju je na grijeh bludnosti navodio mladić Alessandro Serrenelli. Kako nije mirnim putem uspio u svojoj namjeri, pokušao je svoj cilj ostvariti nasilnim putem. Nakon dva neuspješna pokušaja silovanja iz kojih se nadljudskim naporima Marija uspjela izvući, na koncu je 5. srpnja 1902. nakon ponovnog bezuspješnog pokušaja silovanja izbo nožem osamnaest puta i pobjegao. Lječnici su je pokušali spasiti, ali nakon dva sata nadljudskih borbi Marija je 6. srpnja 1902. preminula. Prije nego što je preminula izjavila je kako oprašta svom ubojici.
Papa Pio XII. u Rimu je 24. lipnja 1950. pred pola miljuna vjernika proglasio je svetom. Svečanosti proglašenja prisustvovala je i njena majka. Svijet danas slavi Mariju Goretti kao zaštitnicu mladeži, djece, djevojaka, siromaha, roditelja, mučenika, žrtava silovanja i zločina, oprosta i čistoće, te mnogih naselja, učilišta, župa i crkava diljem svijeta.
Zorka Škarica rođena je 2. veljače 1884. u veleposjedničkoj obitelji, koja je posjedovala velike površine maslinika na području biličkih Vrulja. Rodna kuća je smještena uz današnji samostan Franjevki od Bezgrešne. Iznad velikog luka nad dvorišnim vratima su i danas inicijali Zorkinog oca P(ere) Š(karica). Izrasla je u lijepu djevojku i nije joj nedostajalo udvarača. Upravo zbog njene vanjske ljepote s kojom je mamila poglede, u njoj se stvorio stav da će se udati za onoga koji bude cjenio njenu unutarnju ljepotu, a ne vanjsku. Drugi razlog zbog čega se željela kasnije udati je označavala ozbiljnost, dok je rana udaja značila iskorištavanje.
Po sjećanju nekih starijih šibenčana tijekom tjedna Zorka bi sjedila uz prozor i pjevušila stihove iz narodnih pjesama. Jedna od tih je i Lijepa naša Dalmacijo:
Lijepa naša Dalmacijo,
Ti si dika rodu svom,
Tvoji sinci umrijet spravni
Za poštenje i za dom!
Hrvatice – sokolice
Sokolim će gnjezdo svit,
Hrvatima-sokolima
Desno krilo vijek će bit!
Među njenim udvaračima bio je i Paško Baranović, sugrađanin, deset godina stariji od nje, po zanimanju mesar. Navodno je bio nižega rasta od nje. Opsjednut potrebom da ima Zorku za ženu, otkada ju je ugledao, dane je provodio pod njenim prozorom. Kako se više nije mogao suzdržati uzvratio joj je pjesmom iz koje donosimo prvu strofu:
O djevice bijela golubice,
Blažen onaj, tko ti gleda lice
Još sretniji, tko ti pjesmu sluša
Što je tvoja sad izvede duša!
…
U nastavku pjesme jasno se vidi kako je Paško zaljubljen u nju i da svoj život želi vezati isključivo za nju. Na prvi pogled pjesma je nevini pokušaj udvaranja Zorki, no nju je pjesma veoma uznemirila, pa više nije izlazila na prozor pjevati.
Kako je Zorka ignorirala Paška, on je pokušao prići za vrijeme nedjeljne Mise, no Zorka je odlučila ići tada na Večernju Misu kako bi izbjegla susret s njime. Razočaran neuspjehom, Paško Baranović napiše pismo Zorki, te ga kriomice gurne ispod njezinih vratiju. Te noći, Zorka je sanjala da je Paško drži zatočenom, te joj prijeti smrću ako ne prista udati se za njega. Prenivši se iz noćne more, Zorka se odmah počela moliti i zazivati Božju pomoć. U molitvi je tražila od Boga da joj pomogne kojim putem kreniti, te na kraju kaže: „Podajem se krilu Tvom“. Pismo je samo potvrdilo njene strahove. Opsesija više nije bila skrivena i nije se mogla više skriti. Prijetnje da nikad neće biti nečija nego samo njegova, shvatila je ozbiljno, te mu je odmah odgovorila u pismu.
Iako je Zorka bila hrabra što je napisala pismo Pašku i poslala, ipak se bojala njegove reakcije i nije htjela sama izlaziti u javnost. Uvijek je uz nju bila minimalno jedna prijateljica.
Paško, silno uvrijeđen njenim pismom pronašao je desetak momaka koji su prvom prilikom trebali oteti Zorku i odvesti je u njegovu kuću na tavan. Drugi problem Paški je bio što je svima u društvu najavio vjenčanje sa Zorkom. Vjerojatno zbog te laži koju je proširio po Gradu, svjestan kako će mu se „cili grad smijati u lice“, odlučio je silom preoteti Zorku.
Dana, 2. veljače 1902. po povratku sa Večernje Mise, nakon rastanka sa prijateljicom, Zorku su Paškovi prijatelji na brzinu uhvatili, zatvorili joj usta, zavezali ruke i odveli u podrum Paška Baranovića, gdje ju je već čekao.
Istovremeno, prijateljica s kojom se Zorka vraćala sa Mise, ponukana lošim predosjećajem, vratila se nazad da provjeri da li je Zorka stigla do kuće. Shvativši da nešto nije u redu Zorkin otac je odmah obavijestio Žandarmeriju i za Zorkom je krenula potraga.
Za vrijeme potrage Paško je Zorki prijetio nožem pod vratom, ucjenjujući je neka izabere ili njega ili smrt. Pokušao ju je i silovati. Čestitim djevojkama gubitak nevinosti prije braka značio je veliku sramotu. Zorka se svim silama odupirala i branila je svoje djevičanstvo.
Znajući kakav je Paško, Žandarmerija se odmah uputila prema njegovoj kući, ali kasno. Vidjevši da dolazi Žandarmerija, Paško joj je prerezao vrat i pobjegao kroz stražnja vrata.. Provalivši u podrum, Žandarmerija je pronašla Zorku u lokvi krvi, sa ranom na ruci i prerezanog vrata.
Grob obitelji Škarica Julović, na gradskom groblju sv. Ane:
Koliko je javnost Šibenika bila u šoku, govori i činjenica da su gotovo svi stanovnici Šibenika bio na poslijednjem ispraćaju. Došljaci i putnici koji su se taj dan našli u Šibeniku spominjali su da većeg pogreba nisu vidjeli. Sve djevojke u pogrebnoj povorci bile su obučene u bijelo, dajući do znanja svim „promatračima“ kako drže do svoje nevinosti. Sprovodne obrede vodio je tadašnji šibenski biskup dr. mons. Mate Zannoni.
Paško se idućih devet dana skrivao po brdima Šubičevca, tada nenaseljenog dijela Šibenika. Svjestan svog zločina predao se vlastima.
Postoje dvije verzije njegove osude:
U prvoj verziji se navodi kako je osuđen na doživotnu tamnicu u nekom od zatvora u Istri. Shrvan zbog uništenog svog života ili Zorkinog pri odlasku iz Šibenika klečeći na palubi broda plakao je bez prestanka. Nakon osam godina uz dopuštenje vlasti vratio se u Šibenik da posjeti grob „svoje“ Zorke.
Došavši na grob pod nerazjašnjenim okolnostima počinio je samoubojstvo.
Druga verzija navodi da je bio osuđen na vješala, ali svojom molbom kazna mu je smanjena na doživotnu robiju u kaznionici u Gradiškoj. Tamo se objesio 5. ožujka 1910. Ovu verziju je pronašao don Oleg Petrović, voditelj Biskupijskog arhiva u Šibeniku u Matici umrlih župe Varoš, koja se nalazi u Matičnom uredu u Šibeniku.
Napomena u matičnoj knjizi umrlih Župe Varoš Šibenik:
Bez obzira na to koja je verzija istinita, činjenica je da je ubojica bio psihički shrvan. Da li je uzrok tome bila sramota što ga je Zorka odbila, da li je uzrok tome bio što je ubio nevinu osobu, ili što je uništio svoj život; najmanje je bitno.
Ostaje neosporna činjenica da je Zorka postala uzor svim čestitim šibenskim djevojkama, koje su svoje djevičanstvo branile do braka. Desetljećima nakon smrti o Zorki su se pisale knjige, djevojke i žene su pjevale pjesme, tužne, ali ponosne što su imale Zorku za sugrađanku. Ženska djeca koja su se rađala tridesetak godina nakon njene smrti znale su od svojih baka o Zorkinoj smrti kako je umrla braneći svoje najvrednije i najsvetije što djevojka može imati.
Glas o Zorki pronio se izvan granica Šibenika, pa se sjećam kako je pokojni isusovac Škvorc spomenuo Zorku Škarica ovim rječima: „ Vi Šibenčani možete biti ponosni što ste dali svjetskoj javnosti svete i velike ljude kao što je sveti Nikola Tavelić i usuđujem se reći svetu Zorku Škarica, koja još nije proglašena svetom, ali vjerujemo da je ona već u Nebu“.
Čudno je kako je ovaj događaj pao u zaborav nakon Drugog svjetskog rata. U narodu je ostala samo usmena predaja, koja polako blijedi. Predaja je išla uglavnom pjesmama koju su običavale pjevati starije djevojke i mlade nevjeste.
Godine 1906. u Zadru je tiskana knjižica u kojoj su kroz stihove opisani zadnji tjedni Zorkinog života. Ta knjižica samo je jedan u nizu dokaza koliko je taj događaj potresao Šibenik i koliko se Zorkin lik i djelo poštivao u Šibeniku.
U današnje vrijeme u kojem se mnoge moralne vrijednosti relavitiziraju ili još gore obezvrjeđuju, nadam se da će ovaj članak biti poticaj mnogima za razmišljanje.
Također ovim člankom želim izvući iz zaborava Zorku Škaricu i njezinu žrtvu i odati počast mnogim čestitim šibenskim djevojkama i mladićima koji su živjeli i žive u skladu sa svojom vjerom i kršćanskim naukom.
Pozivam svakog tko ima nekakvih informacija da mi se javi, a od srca se zahvaljujem don Olegu Petroviću, voditelju Biskupijskog arhiva u Šibeniku, koji mi je pomogao u prikupljanju biografskih podataka.
Preuzeto dopuštenjem urednika iz Mihovil – glasilo za vjeru i kulturu Šibenske biskupije
