Naša čitateljica koja želi ostati anonimna jer to, kaže, u ovom slučaju, nije ni važno, otišla je živjeti u Irsku. Trbuhom za kruhom, kako se kaže. Danas, nešto manje od godinu dana poslije, na papir je stavila sve osjećaje, misli i brige na temelju novog životnog iskustva. Tekst koji prenosimo u cijelosti svakako pročitajte, zanimljivo je.
‘ Ne znam kako da počnem.. Mislila sam da nikad, ali baš nikad neću pisati o svom odlasku iz Hrvatske, iz mog Šibenika, ali po onoj staroj “nikad ne reci nikad”…
Da, otišla sam. Otišla sam u prosincu prošle godine, privremeno ostavivši dvoje djece i muža. Razlozi? Sigurno nije želja za putovanjem I upoznavanjem novih kultura, već borba za goli opstanak. Kao i kod većine ostalih, plan je bio da oni dođu kad se snađem i stvorim nam uvjete za novi početak. Tako je i bilo. Došli su nakon 8 mjeseci. Djeca idu u škole, muž i ja radimo i… to je sve što ću napisati o sebi.
Internet je pun oduševljenih priča o Irskoj, obećanoj zemlji gdje caruju leprikoni, alkohol teče u potocima, crveni tepih te dočeka na aerodromu i vozač te odveze u luksuzni stan i ujutro na posao. Sva papirologija se rješava ekspresno, bez po’ muke. Integracija momentalna.
Ne volim te ružičaste priče. Da, uglavnom su istinite, ali.. svatko je krojač svoje sudbine I ovdje, u Irskoj, bit će ti onako kako si sam stvoriš. Ima ih koji su doslovno upili svaku riječ iz nerealnih hvalospjeva o Obećanoj zemlji, došli sa zadnjh par stotina Eura, pa su se, podvijena repa, vratili nazad doma. I njima se ‘gubi svaki trag’, ne žele pričati o tome.
I evo.. opet sam se raspisala o onome o čemu sam rekla da neću. A o čemu želim pisati, što želim reći? Nadam se da ćete shvatiti nakon čitanja.
Mome odlasku u Irsku prethodilo je višemjesečno istraživanje koje se uglavnom svodilo na svakodnevno višesatno iščitavanje postova u grupi “Idemo u UK I Irsku”. Sada je ta grupa razdvojena na dvije – ona koja nas zanima jest “Idemo u Irsku”. Čitajući postove, tu i tamo se ubacujući u razgovore, bila sam primjećena od strane jedne Šibenčanke koja je tada bila 6 mjeseci u Dublinu. I eto, za koji tjedan je dolazila na godišnji u Šibenik. Javila mi se, neko vrijeme smo se dopisivale i dogovorile za kavu.
Na toj kavi sam dobila najbolji mogući savjet koji sam mogla, a sad ga i sama dijelim okolo, nasim Šibenčanima koji dolaze: “Naoružaj se živcima, uzgoji deeeebeeele zivce. Sve će se riješiti, uvijek se riješi, ali živci su najbitniji. Čuvaj njih”. Odličan savjet, zlata vrijedan. Hvala Zorana.
Neposredno nakon mog dolaska, u Dublin je došao i jedan mladi par. Jedan par je već bio ovdje. Isto Šibenčani. Nedugo nakon njih, došlo je i dvoje mojih školskih kolega. Stigla mi je i prijateljica iz Šibenika, isto tako.
Ova cura koja je 6 mjeseci duže od mene ovdje, dovela je jos šestero Šibenčana u Dublin. Sve su to mladi ljudi koji su se snašli ovdje i ne misle nazad u Šibenik. Osim na godišnji možda. I možda u penziju. Možda sa velikim M. I jedan od mojih bivših šefova iz Šibenika je stupio sa mnom u kontakt i sad gledamo mogućnosti za njegov dolazak.
Prije nekoliko dana, u Irsku je sletio jos jedan mladi bračni par iz Šibensko – kninske županije. To je ni više, ni manje 17 osoba iz Šibenika koje ja osobno poznam, a da su u Irskoj. Plus članovi njihovih obitelji (od ovog broja četiri su familije). To znači da je ta brojka minimalno 25. Naravno, tu nije kraj. Svi mi koji smo ovdje imamo svoje živote, ne družimo se baš previše u jedni s drugima jer nemamo baš vremena. Radimo i živimo. Ovdje je obiteljski život i život općenito dosta drugačiji. I ne poznajemo svi iste ljude. Sigurno od ovih 25 za koje ja znam da su došli, netko sigurno zna za jos nekog iz Šibenika tko je ovdje ili tko tek misli doći. I tu brojkama nije kraj.
Te brojke su za Šibenik jako velike. Trenutno je nemoguće utvrditi točan broj jer se svi ti ljudi privremeno odjavljuju iz RH tek kad dođu na godišnji “doma”. Država ne dozvoljava odjavu ako nemaš adresu i/ili posao vani. Svi su se raspisali o Osijeku kao ‘gradu duhova’, gdje cijele obitelji odlaze trbuhom za kruhom, a sve mi se čini da moj voljeni Šibenik postaje ‘grad staraca’. Mladost bježi. Od svih članaka koje sam pročitala na temu odlaska mladih iz Hrvatske, samo jedna proročka rečenica mi odzvanja u glavi.
“Uskoro će jedini Euri koji dolaze u nasu zemlju biti suzama natopljeni Euri koje mladi ljudi šalju svojim roditeljima, svojim obiteljima, da im pomognu izvući mjesec.”
Moje ime nije bitno. Ne želim svoje ime na portalima. Ne želim niti portale, osim onih šibenskih jer – Šibenik je moj grad. Želim samo ukazati na trend koji se dobrano uvukao u šibenska zbivanja, u našu svakodnevicu, a da toga većina nije niti svjesna, o tome se ne govori. Ako se taj trend ne zaustavi, Šibenik će stvarno postati – grad Staraca.
