Prošle su 24 godine od početka drniškog egzodusa. Prvi napadi dogodili su se 16. rujna u popodnevnim satima. Granate iz topova i tenkova, zatim iz višecijevnih raketnih bacača pale su na Drniš, Oklaj, Siverić i ostala drniška naselja, a u predvečerje stigla je i avijacija JNA. Na području Promine u selu Puljani toga dana pale su i prve žrtve rujanskog rata 1991. godine. Poginuo je drniški policajac Šime Grabić te četvero nedužnih civila među kojima i jedno dijete. U prvom granatiranju u Puljanima su stradali Mate Burnać, Kata Pokrovac i Marija Verović, dok 12 godišnju djevojčicu Mariju Pokrovac pogodila je granata istog dana u Oklaju za vrijeme obreda sprovoda na mjesnom groblju svetog Mihovila.
U noći sa 16. na 17. rujna 1991. godine krenula je kolona Drnišana prema Zagori. Žene, djeca, starci i bolesnici pješačili su preko Čikole do Pakova Sela i Pokrovnika, a odatle vlakom i autobusima prema sigurnijim mjestima na obali. Odlaze tek s vrećicom u ruci u nepoznato. Sa svojih ognjišta protjerano je 17 000 stanovnika.
Novi dom narednih pet i više godina većini je u hotelima, od Solarisa i Šibenika, preko Medene u Trogiru, Marjana, Zente, Duilova i Lava u Splitu do Sutjeske u Baškoj Vodi. Raseljeni su na brojnim drugim lokacijama u gradovima i mjestima diljem Hrvatske. Oni koji nisu željeli napustiti svoj dom, ostali su kao svjedoci zlodjela koja će se na ovom prostoru odvijati u četiri godine okupacije: ubojstva, paleža, pljački, razaranja kulturnih spomenika, crkvi, tvornica i domova Drnišana.
Te 1991. godine, po popisu stanovništva na površini od 840 km2 , živjelo je 24 169 stanovnika , od toga 18 732 Hrvata i 4974 Srba.
Grad je funkcionirao cijelo vrijeme rata u prognaništvu u Unešiću, a drniške škole od glazbene do srednje su organizirane tamo gdje je najviše Drnišana našlo privremeni boravak. Stoga vrlo brzo po povratku organizirana je civilna vlast, gradske ustanove i institucije.
Proživjeli su Drnišani četiri duge ratne godine iščekivanja povratka kući nikad ne gubeći nadu u povratak, živeći u tijesnim hotelskim sobama, hraneći se u redovima masovnih kuhinja, te skladišta Crvenog križa i Caritasa. Sanjani dan povratka stigao je prije 20 godina, s Olujom 5. kolovoza 1995. godine kada je oslobođeno cijelo do tada okupirano područje. Nakon ulaska hrvatskih postrojbi u Drniš i ostala okupirana mjesta bilo je jasno da je stanovništvo koje je tijekom okupacije živjelo u tzv. Republici srpskoj krajini već prije napustilo domove slušajući zapovijed političkog i vojnog vrha o evakuaciji. U gradu Drnišu oslobođenje dočekao je vrlo mali broj i Srba i Hrvata .
Potom je uslijedila višegodišnja obnova grada i drniških sela, novi početak i život iz temelja. Drniš je nakon jugoarmijskog zauzeća doživio zaista tragičnu sudbinu, dobrim dijelom je spaljen i razrušen o čemu i danas svjedoče još uvijek sve ne obnovljene građevine. Prema procjeni ratnih šteta, Drniš je na drugome mjestu u Hrvatskoj, odmah iza Vukovara. Računa se, naime, da je ukupna šteta na drniškom području, prouzročena ratnim djelovanjem, iznosila više od sto milijuna eura.
Jednog od datuma u hrvatskoj povijesti kojeg se treba sa čašću i ponosom prisjetiti, jer su i svi Drnišani zajedno stali gotovo goloruki u obranu svog rodnog kraja, danas su se jedino sjetili Prominjani. Polaganjem cvijeća, paljenjem svijeća i molitvom kod spomen križa u središtu Oklaja poginulim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama Domovinskog rata poklonili su se i odali pijetet predstavnici Općine Promina predvođeni načelnikom Tihomirom Budankom, predstavnici braniteljskih udruga te obitelji stradalih civila.
Ujedno u Puljanima izaslanstvo Općine posjetilo je mjesto pogibije Šime Grabića gdje su također zapalili svijeće i položili cvijeće.
izvor:radio drnis
foto: Gradski muzej
