Preuzeto iz biskupijskog glasila ‘Sveti Mihovil’, uz dozvolu uredništva
PIŠE: Mr. don Ante Skračić
Rodio se u mjestu Donji Dolac, 6. kolovoza 1890. Gimnaziju je završio u Splitu, a teologiju Zadru. Za svećenika (Splitske biskupija) zaređen je 1913. godine u Splitu. Sljedeće školske godine bio je nadstojnik u Bogoslovnom sjemeništu u Zadru, a nakon toga služi u Splitskoj biskupiji. Uz rad u dušobrižništvu diplomirao je na Zagrebačkom sveučilištu i položio doktorat iz građanskoga prava. 1942. godine Talijani su ga potjerali iz Splita. Pošao je u Osijek i tamo je bio vjeroučitelj. 1947. vraća se u Split i obavlja različite dužnosti.
Prisilni rad
U Splitu 15. ožujka 1950. zatvorila ga je UDBA (Udruženje državne bezbednosti). Proveo je sto dana u istražnom zatvoru. Navodni razlog je bio što nije prijavio jednoga svoga bivšeg učenika, „koji je djelovao protiv Države“. Međutim, na istraživanju je bilo glavno težište na poznatoj činjenici, da se on protivi Svećeničkom udruženju. Kako je poznato, to je Udruženje osnovala UDBA u cilju da Crkvu u Jugoslaviji odvoji od Rima.
Osuđen je na godinu dana prisilnoga rada. Kaznu je počeo izdržavati 22. studenoga 1950. Međutim, kako se jedan dan istražnoga zatvora računa za tri dana prisilnoga rada, kazna mu je istekla na Bogojavljene 1951.
Kao biskup Banić nije bio u zatvoru, ali osuda na prisilni rad ostat će povod da je „Narodna vlast“ zauzela neprijateljski stav prema njemu.
Imenovanje za biskupa
- imenovan je za apostolskog administratora Šibenske biskupije i posvećen za biskupa. Spomenutim imenovanjem dane su mu sve ovlasti rezidencijalnoga biskupa, što je postao tek pred smrt.
Kako je poznato, od smrti biskupa Jeronima Milete (1947. godine) do dolaska Ćirila Banića, Šibenik je bio bez biskupa. To je bio razlog da su vjernici oduševljeno dočekali njegov dolazak. Međutim, neprijatelji Crkve nisu mirovali.
Sam Biskup to potvrđuje: „Odmah, po mom dolasku u Šibenik, sve organizacije Narodne fronte zauzele su protiv mene neprijateljski stav. Na njihovim sastancima neprestano su me klevetali, da sam ustaša, da sam surađivao s okupatorom i neprijateljima, da sam čak sudjelovao u borbi protiv NOV-e“.
Banić se ipak nije pokolebao. Ostao je neustrašiv u riječima i jasan u stavovima. Slobodno se može reći da mu je prva briga bio vjeronauk. Kad bi svećenik došao k njemu, najprije bi ga pitao: „Kako nauk kršćanski?“
Čuvar crkvene discipline
Biskup Banić bio je pravnik i na srcu mu je bila crkvena disciplina.
U svojim okružnicama poticao je vjernike na nedjeljnu misu, te na ispovijed za Božić i Uskrs. Za otočne župe koje nisu imale stalnoga župnika, brinuo se da barem jednom mjesečno imaju misu. Prema svećenicima bio je zahtjevan, ali pravedan. Brinuo se za svećenički pomladak i pozivao vjernike da se mole po toj nakani.
Prvi pastirski pohod
Pastirski pohod u godini 1952. postao je očiti barometar prilika u kojima je živio i djelovao naš Biskup. Evo što sam o tome kaže: „Prema programu imao sam godine 1952. pohoditi 13 župa, a pohodio sam ih 11, u skoro svuda teškim okolnostima, dok sam krizmu u dvije župe odgodio radi terora. Sve ove napade na biskupa organizirala je Komunistička partija, a vlasti se tome nisu protivile, dapače su sve i potpomagale. Na brojne podneske bilo Kotaru, bilo Vladi u Zagrebu, odgovor uopće nije dolazio, a zakonska zaštita se uopće nije opažala“[1].
Stav prema „Svećeničkom udruženju“
Nemoguće je govoriti o biskupu Baniću i o njegovu odnosu prema Vlastima, a da se ne spomene „Staleško udruženje katoličkih svećenika“. (Unaprijed samo „Udruženje“. Vjerojatno mnogima, pogotovo mlađima, taj pojam nije dovoljno jasan. Zato želim ukratko prikazati što je „Udruženje“. Društvo je osnovala UDBA u nakani da Crkvu u Jugoslaviji odvoji od Rima. Dakako da to nije javno rečeno, nego su svećenicima koji su pristupili u „Udruženje“ davane razne povlastice kao na primjer socijalno i zdravstveno osiguranje. Nigdje nije pisalo, ali je svima bilo poznato da su spomenuti svećenici bili oslobođeni (velikih) poreza, da nisu trebali prijavljivati procesije, „da im se gledalo kroz prste“ za eventualne prekršaje. To je bio samo mamac, ali je glavni cilj ostao isti. Jednom je to rekao Vicko Krstulović (predsjednik Oblasnog odbora za Dalmaciju) u razgovoru biskupu Frani Franiću: „Mi smo raskrstili s Moskvom, a vi raskrstite s Rimom“.[2]
Što je „Udruženje“ i tko iza njega stoji, naš Biskup je osjetio dok je još bio splitski svećenik.
Godine 1949. došao je u Split dr. Svetozar Ritig (iz Komisije za vjerske poslove). Cilj putovanja je bio oduševiti svećenike za „Udruženje“. Svećenik Ćiril Banić jasno se suprotstavio toj zamisli. Ritig se vratio u Zagreb neobavljena posla.
Godine 1950. Banić je bio uhapšen u Splitu. Ispitivanje je bilo dugo. Više se odnosilo na „Udruženje“ negoli na prekršaj zbog kojega je osuđen na 18 mjeseci prisilnoga rada. Naime, k njemu je došao jedan njegov bivši učenik i nešto rekao protiv Države. Banić mu je savjetovao da to ne govori, ali ga nije prijavio. Prema Presudi u tome je bila sve njegova krivnja.
Prema Presudi osuđen je samo zbog toga. Međutim, iz istražnog postupka se jasno vidi da je njegova „krivnja“ bila u tome što se suprotstavio „Udruženju“. Da nije bilo toga, ne bi bilo ni procesa.
Budući da se svaki dan proveden u istražnom zatvoru računa za tri dana prisilnoga rada, kazna mu je istekla na Bogojavljenje 1951. Uskoro nakon toga imenovan je biskupom.
Godine 1952. Biskupska konferencija Jugoslavije jasno je očitovala svoj stav izdavši poznatu zabranu „Non licet – Nije dopušteno“. Glavni pobornik za takvu odluku bio je upravo biskup Banić. Jasno je da to UDBI nije bilo po volji pa je čekala zgodnu priliku da mu se osveti.
Tršćanska kriza
U opterećenom ozračju odnosa između Crkve u Države u Jugoslaviji, Tršćanska kriza došla je kao naručena za zaoštravanje spomenutih odnosa. Naime, Zapadni saveznici 1953. godine odlučili su predati Italiji Trst (do tada samostalni teritorij). Jugoslavenska propaganda to je iskoristila za tobožnje povezivanje Vatikana s talijanskom iredentističkom politikom. Širom Jugoslavije uslijedili su protesti i napadi na Crkvu.
U Šibeniku je to izgledalo ovako: „Na mitingu 3. rujna 1953. na Šibenskoj Poljani napada se Papa, Crkva i svećenstvo optužujući ih da su prodali Trst Italiji. Nakon toga, demonstranti su napali uz viku i galamu biskupsku palaču. Jedni su teškim gredama razbili ulazna dvorišna vrata palače; drugi su se po visokim ljestvama popeli na prozor prvoga kata; treći su razbijali prizemne prozore i masivne grilje… Biskup se sklonio u sakristiju katedrale.
Te večeri demonstracije su nastavljene i oko sjemeništa. Don Ante Radić morao je napustiti Šibenik.
Toga dana, oko ponoći, opet začuje se vika i dozivanje podno biskupske palače. Napokon, don Veljko, biskupov tajnik, kad je vidio da su to predstavnici vlasti i policija te da žele razgovarati s Biskupom, uveo ih je kroz katedralu u biskupsku kuću. Oni su tražili da će, radi sigurnosti, Biskupa odvesti u Split, koji se, prema vlastitoj želji, nastanio u samostanu franjevaca konventualaca. Međutim, u Splitu Biskupa su dočekali splitski demonstranti: prodrli su u samostan, pogrdno govorili, napadali. Biskup je u takvim okolnostima doživio infarkt i hitno prebačen u splitsku bolnicu. Kasnije, vlasti su Biskupa vlakom prebacili u Zagreb. Dva mjeseca bio je kod čč. ss. Služavki maloga Isusa, zatim u nadbiskupskom dvoru u Zagrebu (također dva mjeseca). Nakon mukotrpnog traženja cjelokupnog svećenstva Šibenske biskupije, Biskupu je dopušteno da se vrati u Šibenik. Međutim, osoblje UDBE dočekalo ga je na željezničkoj postaji u Drnišu i opet ga odvelo u Split. Konačno, 10. ožujka 1964. Biskup se vraća u svoj Šibenik. – Kroz to vrijeme upravu Biskupije Biskup je bio povjerio don Srećku Paviću“[3].
„Šibenski list“ to je komentirao: “Narod potjerao iz grada neprijatelje biskupa Banića i njegovog zamjenika Radića… Narod je započeo demonstracije zbog najnovijih oružanih provokacija talijanskih imperijalista na našim granicama… Demonstrirajući ulicama grada, masa je došla i pred biskupsku palaču zahtijevajući da neprijatelj Banić napusti naš grad… I nije nikakvo čudo da su naši građani protiv takvih reakcionarnih popova ogorčeno demonstrirali i na kraju ih odstranili iz grada…”[4]
Nakon tršćanske krize
Nakon povratka u Šibenik Biskup je nastavio svoju službu. Ipak su se osjećale posljedice pretrpljene bolesti, iako je i nadalje ostao principijelan. Tako je obavio Drugi pastirski pohod župama u Biskupiji. Ovaj put nije bilo uznemirivanja od „naprednih drugova“, ali ni onoga oduševljenja koje je pratilo Prvi pohod.
Od 28. travnja do 1. svibnja 1955. organizirao je programski bogatu četverodnevnu proslavu 400. obljetnice posvećenja šibenske katedrale. Slavlje je bilo na visini, ali prema tadašnjim prilikama održano je isključivo u crkvenom prostoru.
Pedesetih godina provedena je obnova obreda Velikoga tjedna. Biskup je učinio sve da se poštuju odredbe Crkve. Vjernici su veoma lijepo prihvatili nove obrede.
Posvećivao je veliku pažnju liturgiji. Na srcu mu je bilo bogoslužje na staroslavenskom jeziku. Primjerno se brinuo za sjemeništarce i bogoslove.
Smrt
Umro je iznenada, 3. veljače 1961., umalo nakon što je bio imenovan rezidencijalnim biskupom. U oporuci poručuje: “Uz zadnji pozdrav svome ljubljenom stadu, molim vas i zaklinjem, da ne okrenete leđa svetoj vjeri. Neka vam bude glavna briga kako nećete izgubiti vječno spasenje…“
Na njegovu sprovodu msgr. Rudolf Pian je rekao: „Tvrd kao gora ispod koje leži njegov rodni kraj, jak, otporan, bez najmanjeg popuštanja ili kompromisa, spreman podnijeti i najgore, kad je bio uvjeren da radi, jer mu biskupska savjest to diktira”.[5]
[1] Arhiv, Izvještaj Biskupa o radu i o stanju u Biskupiji.
[2] PETAR BEZINA, Progoni biskupa, svećenika i redovnika 1941. – 1992., Split 2000, 430.
[3] DON FRANE ŠIMAT, Šibenski biskup dr Ćiril Banić (1951- 1961) – Uz pedesetu obljetnicu smrti – biskupska dvorana 7.02.2011., str.3.
[4] Šibenski list, 09.09.1953, str. 1 i 2.
[5] Okružnice Biskupskog ordinarijata, 1961, st 4.
