Filip Bolanča (26) nije poput svojih vršnjaka. On, je, naime, mladić koji je usprkos, teškim vremenima u kojima živimo i radimo, naslijedivši djedov zanat i talent, odlučio ostati u rodnom Primoštenu i dokazati sebi i drugima da se od klesanja može pristojno živjeti.
Upravo njegovi nadasve zanimljivi životni stavovi i uvjerenja potaknuli su nas na razgovor u kojem nam je ovaj talentirani mladić otkrio kako je sve počelo.
TALENT NASLIJEDIO OD DJEDA
– Dida mi je bio građevinar i klesar i odmalena sam priželjkivao baviti se istim poslom kad odrastem. Oduvijek sam znao prepoznati vrijednost življenja na selu i takvog sam stava i danas – ispričao nam je Filip koji je zbog ljubavi prema ovom zanatu sa samo 14 godina napustio roditeljski dom kako bi na Braču završio klesarsku školu i što prije počeo sam zarađivati za kruh.
– Na Brač sam odselio sa samo 14 godina. Živio sam u učeničkom domu i četiri godine bio odvojen od obitelji. Posjećivao sam ih redovito, nedostajali su mi, ali ja sam žarko ustrajao u svom naumu da što prije steknem zanat. Moj upis u školu je bilo iznenadenje, ali ugodno i nikada neću požaliti što sam odabrao to zanimanje. Najbliži, u prvom redu roditelji, bili su mi velika potpora – kaže nam Filip Bolanča koji iza sebe ima osmogodišnje iskustvo u klesarskoj tvrtci.
Oko 140 centimetara visoka skulptura Gospe od Loreta koja je nedavno otkrivena i blagoslovljena u sklopu tradicionalnih Primoštenskih užanci upravo je Filipovo autorsko djelo. Kip je radio punih mjesec dana i to izvan radnog vremena.
– Na ideju za kip u kamenu došao je gospodin Ive Gracin koji mi je ponudio da napravim takav kip. Pristao sam bez trenutka oklijevanja znajući da pritom, između ostalog, na jedan poseban način dajem obol svom Primoštenu. Kip sam radio poslije posla, u čemu mi je pun o pomogao najbolji prijatelj – otkriva Filip.
KLESANJE JE ISPLATIVIJE KAD IMAŠ PAPIR
Umjetnika pitamo koliko je isplativo biti kipar.
– Radim kao kipar bez diplome i to jednostavno nije toliko isplativo. Naime, ako ste profesionalni kipar posao možete naplatiti i do dva, ako ne i tri puta više – iskreno će Filip koji na samom kraju razgovora koristi priliku da na vlastitom primjeru pošalje poruku mladim ljudima:
– Za mene je Primošten sve. Tu imam prijatelje, drage ljude i svoju djevojku. Neka drugi slobodno idu živjeti i raditi vani, ali ja Primošten ne napuštam. Sve se može kad se hoće. Sredina u kojoj se nalazim, po mom je mišljenju malo izgubljena. Ne želim reći da ljudi ne žele raditi, ali nekako mi se čini da sve više idu linijom manjeg otpora. Moramo se malo više truditi, žrtvovati i vjerovati u sebe, a ne prebacivati krivnju na druge. Tada će se tek sve posložiti.