Uvijek sam zavidio ljudima koji su sposobni zaspati u autu istog trena čim vozilo krene. Meni to nikada nije bilo lako. Ako me čeka sedmosatna vožnja, možete se kladiti da ću biti budan svih sedam sati – buljeći kroz prozor, slušajući otkucavanje sata.
Nema to veze s time da nisam umoran, jer vjerujte, uvijek sam umoran. A opet, kada god sam u autu, ili u avionu, svejedno, jednostavno se ne mogu natjerati da spavam, bez obzira koliko ovaca prebrojao.
Probao sam sve. Bio sam budan cijele noći prije nekih putovanja. Ništa nije pomoglo.
Ali neki moji prijatelji kao da pate od nedostatka sne. Iz kojeg god razloga, neki ljudi jednostavno su u stanju uskočiti u auto, zatvoriti oči – i bum! – kada ih upet otvore, stigli su. Samo im tako dođe.
A nisam ni siguran jesu li oni uopće svjesni koliko su sretni što su rođeni s takvom vještinom (i da, to je vještina).
Mislim, razmislite malo o tome: samim time što zaspete tijekom dugih putovanja, praktički ih eliminirate. Nema puno stvari koje frustriraju više od sjedenja u natrpanom autu neko dulje vrijeme, u isčekivanju nečeg zabavnog.
Takve vrste vožnji često djeluju kao da traju duže nego što stvarno traju, iako su i u stvarnosti jako duge.
Pokušao sam otkriti koji specifični sastojci duge vožnje autom dovode do sna i otkrio sam zašto je nekim ljudima lakše spavati tjekom vožnji od drugiih.
Otkrio sam ovo:
Vožnje autom su ‘manje-više’ ugodne
Puno stvari koje omogućuju san povezane su s ugodnošću. Jasno, ako sjedite u putničkom ili stražnjem sjedalu neće vam fizički biti superugodno, ali, s obzirom da niste vi ti koji voze, postoji osjećaj ugode u znanju da niste taj koji je odgovoran za upravljanje vozilom.
Neki ljudi, s druge strane, postanu nervozni kada je netko drugi za volanom.
Određeni ljudi osjećaju obavezu ostati budni i pažljivo promatrati promet tijekom cijeloga puta jer im osjećaj da nisu u potpunosti u kontroli može biti uznemirujuć.
Jedno popularno znanstvenio objašnjanje zašto ljudi postanu umorni kada se voze u autu dulje vrijeme bazira se na ideji o ‘autoputnoj hipnozi’.
U svojoj knjizi ‘Promet i transportna psihologija: teorija i primjena’ Geoffrey Underwooddetaljno objašnjava fenomen.
Autor tvrdi da je autoputna hipnoza stanje poput transa koje osoba može iskusiti nakon što se duže vrijeme vozi autom.
Dok se sama teorija vrti oko općeg osjećaja umora, to ipak nije rezultat fizičke izmorenosti, već ponavljanja i velike predvidljivosti.
Duge automobilske vožnje obično dijele nekoliko istih karakteristika, monotone ceste, bijelo i žuto obojane linije i sjajna ulična rasvjeta, a to sve utječe na veliki pad koncentracije. Kako postajemo naviknuti na gledanje istih stvari, cijeli proces počne djelovati automatizirano.
Underwood objašnjava da je upravo to ono što prouzrokuje pospanost.
Vožnja automobilom održava konzistentan stupanj ‘bijele buke’
Još jedan razlog zašto vožnja autom može nekim ljudima stvoriti pozitivan okoliš za san prisutnost je bijele buke.
Bijela je buka konzistentna buka koja dolazi podjednako po svim čujnim frekencijama, ali je isto često rješenje za sve ljude koji imaju problema sa spavanjem, zbog svoje mogućnosti da maskira ometajuće zvukove koji bi mogli probuditi osobe s lakim snom.
Colin Lecher objašnjava kako “kada vas u sred noći probudi buka, nije vas probudila sama buka, već iznenedne promjene i nekonzistentnosti u zvukovima koje inače čujete.”
Kada se dugo vozite autom, konstantno sre izloženi bijeloj buci. Rad motora, zvuk vožnje po otvorenoj cesti, sve to stvara okruženje prepuno bijele buke koja je savršena za slanje ljudi u zemlju snova.
IZVOR: Danas.hr/Automobili.hr
