Uplakana djevojčica u plavom kaputiću samo jednim klikom fotoaparata 19. studenog 1991. godine postala je simbolom ratnog stradanja djece, ali i stradanja općenito. Sa svojih šest godina Željka Jurić Mitrović proživjela je dovoljno boli za cijeli život kada joj je nakon pada Vukovara pred očima ubijen prijatelj Aleksandar Lab. Danas udana za hrvatskog branitelja i majka petogodišnje djevojčice utjehu i olakšanje od patnji rata, kako sama kaže, pronalazi u pisanju pjesama. Ona je glas žrtava, ali i žrtve su njezin glas.
Suze su sinoć kao i prije 24 godine još jednom potekle s lica Željke Jurić Mitrović na predstavljanju zbirke pjesama Moja rijeka suza koja predstavlja sjećanja i bol koji ne jenjavanju ni nakon toliko godina.
Zbirku pjesama sam posvetila svih hrvatskim braniteljima i logorašima. Zbirka se temelji na mojim sjećanjima. Neke su pjesme nastale slušajući priče branitelja i sada pišem o tome jer me boli ta nepravda koja je učinjena prema njima, jer s moje točke gledišta mislim da su izdani, da nemaju dovoljno poštovanja ni od vlasti ni od naroda. Mislim da je to ono što ih najviše boli.
radio drnis
