U akciju izlječenja je krenula odmah. Čim je obavila biopsiju i sve potrebne preglede jurila je na prvi mogući termin kod onkologa. Prehranu je promijenila iz temelja, u potpunosti izbacivši šećer i bazirajući se na svježe voće i povrće te danas tek ponekad ubaci neki komadić mesa.
– To je vrlo bitno naglasiti. Pila sam po litru i pol čaja dnevno od koprive, stolisnika, nevena, ali i maslačka. Za vrijeme kemoterapija uzimala sam selen i cink koji održavaju leukocite i krvavi biftek svaki drugi dan – da me ne bi srozalo toliko da moram primati krv.
Znala je da ju svaki CT dodatno zrači i da svaka boca ‘pametnog lijeka’ Herceptina ostavlja traga na venama i srcu, no u startu je sve nalaze i upute doživjela kao zadatak pred sobom… Sve vrijeme je imala snage proučavati ih i uspoređivati.
– Kako bih drukčije pomogla drugima? Trebala sam proći pa ih onda navoditi. U stvari, pa evo me!
No, ništa manje nisu joj bile bitne vježbe disanja, odlasci u prirodu, ali i zamišljanje sebe potpuno zdrave.
– Zamišljala sam svjetlost koja mi putuje kroz vene i sve polako pročišćava dok ju nisam uspjela vidjeti kako prolazi slobodno i da tamnog mjesta više nema. Ja sam emotivac, vezujem se za ljude i za pacijente. Osjećala sam da sam tamo s nekim razlogom. Trudila sam se i ženama oko sebe podizati duh dok smo se zajedno pekle na istim gradelama. Samo, ja sam nekako od početka bila sigurna da se kroz to može proći, i da ću ja biti jedna od tih koji su uspjeli.
Često je u svojim razgovorima s oboljelim ženama to uspoređivala s izlaskom čovjeka iz jame po priči I.G. Kovačića. On je slijep izišao i dovukao se do svog rodnog sela. Čitala je knjige koje podižu pozitivne misli, a najviše ju je vodilo ono što piše Joseph Murphy.
– Prepisivala sam citate i osjećala kako me to liječi. Bila sam i par puta u Šurkovcu. Nisam išla istraživati ima li tamo nešto već sam samo vjerovala. I tamo sam se osjetila ozdravljenom, ali željela sam da mi to potvrdi onkolog.
I evo, prije svega nekoliko dana doktor ju je proglasio zdravom, čula je ono što mnoge njene kolegice s Onkologije nikad nisu dočekale. Također, u ovom šestogodišnjem periodu uz njen odlučni stav, pomogli su joj i svi oko nje.
– Prvo moraš biti sam svoj stup. Nitko, pa ni najjači oslonac ne može potpiriti snagu u čovjeku koji nikako da stane na svoje noge. Mora ju pronaći sam, u sebi ili od Boga. Istina je da su svi koji su mi bližnji dali od sebe koliko su mogli.
Jedan koristan dio toga bio je i osjećaj uvažavanja koji joj je nekako nedostajao prije svega ovoga. Kao da je dok je bila zdrava bila manje vrijedna.
– Zaista bih željela ja biti ta koja bi pomogla drugim oboljelima, voljela bih napisati knjigu, ali i porazgovarati s kim treba. Možda moja formula i nije najbolja, ali smatram da svatko treba naći svoju u koju će neizostavno vjerovati jer samo tada se događaju čuda.
Savjetovala bi ih, osim toga da sebe postave u viziju one male grupe izliječenih, da budu jako strpljivi, pogotovo u mukama kemoterapije.
– Otpadanje kose, mučnina, nedostatak snage, oticanje nogu, trnci u prstima, gljivice koje neumorno napadaju, slabi imunitet… ima tu svašta, ali pažljivo i uporno sve se to može proći. Vjerujte liječnicima, nisu oni krvnici. No, najviše vjerujte sebi i Bogu…Mislim na Boga u Sebi, koji živi i koji može promijeniti žalost u radost i bolest u ozdravljenje.
Njena zbirka objavljena prije sedam godina još onda je dobila ime ‘Stvorena za let’ jer se čitav život osjećala kao da je stvorena za nešto drugo iako je stalno bila negdje pri dnu i nikako nije poletjela negdje gdje se osjećala kao svoj na svome, piše portal Infovodice.
– Ja sam albatros s prevelikim krilima, koji nezgrapno hoda zemljom – šaljivo je kazala za kraj.
