Ivana Mehić Šimac, rođena Šibenčanka radila je 22 godine u zdravstvu kao medicinska sestra i to najviše na šibenskoj kirurgiji i Otorinolaringologiji, a onda je zbog posljedica autoimune bolesti napustila taj posao. Okrenula je život naglavačke – suprug i ona kupili su komad zemlje u zaleđu Vodica, nastanili na njemu životinje i krenuli u proizvodnju mlijeka, jogurta i sira, a s njom sada rade i obojica sinova. Od toga je napravila inspirativnu poduzetničku i žensku priču. Za priznanje ‘Šibenska grandeca’ kandidirana je i zbog toga, ali i kao osvjedočena ljubiteljica i zaštitnica napuštenih životinja, djece i ljudi općenito. Krave koje su na njezinom imanju su članovi obitelji, imaju svoja imena i svakoj pristupaju s posebnim poštovanjem. Na početku je Ivana ‘gutala’ poljoprivredne časopise i ostalu literaturu gdje je pročitala da uz ovce nije potrebno kositi i gnojiti maslinik pa je nabavila ovce. Psi su stigli kako bi čuvali stado od lisica, a Ivanu od mraka.
Ivana je posebno zaljubljena u krave i to još otkako ih je, kada je kretala u taj posao, vidjela 300 na ispaši u šibenskom zaleđu. Sada ima svoje mezimice. Svaka ima svoje ime, ali najdraža joj je junica LaLa koju je skoro pa spasila od smrti, posebna životinja koja ima obojene trepavice i povlašten status. Uskoro su nabavili i bika tako da Ranch 4M raste…
Ivana je dijete Šibenika i asfalta, živjela je dugo u zgradi na 13 katu na Šubićevcu, rasla ‘pod staklenim zvonom’, kao dijete bojala se i komaraca, a sada se srodila s prirodom.
– Radila sam 17 godina kao medicinska sestra u šibenskoj bolnici, najviše na kirurgiji. Kada su mi iskočila tri diska prebacili su je na Odjel Otorinolaringologije. Nakon osam godina dobila sam rješenje za rad na stalno, a tu sam već radila 17 godina. Kad nakon 17 godina rada u bolnici date otkaz to je za sve šok. Razmišljala sam o tome dvije godine prije nego što sam otišla iz tog posla Muž je želio da kupimo komad zemlje. Našli smo ono što smo željeli u vodičkom zaleđu. Prva misao mi je bila da kupim maslinik i od toga je sve krenulo. Danas se bavimo samo mljekarstvom i proizvodnjom različitih vrsta jogurta, sira kefira. Sve to ne bih uspjela bez svog supruga koji kao skiper radi u inozemstvu i puno je toga financirao – priča Ivana.
U tom poslu brzo je napredovala i pokazala iznimnu kreativnost u osmišljavanju dodataka osnovnim proizvodima od mlijeka i po tome su je kupci prepoznali.
– Moja su najveća ljubav jogurti jer se tu možete razbacati, dati sebi da se razgrana kreativnost. U fazi smo rasta u kojoj morate smišljati stalno nešto novo da budete drukčiji – kaže Ivana koja je za svoj poduzetnički pothvat dobila i nagrade.
Poznata je i kao velika ljubiteljica i zaštitnica napuštenih životinja pa je tako spasila na svojoj farmi i neke koje su vlasnici bacili na ulicu ili su pronađeni osakaćeni.
– Ja sam dite iz grada koje se bojalo prirode i svih živih bića. Odlučila sam pomoći da naša djeco to prevladaju. Vidite njihov današnji život – mobiteli, tableti, igrice, a ja im na svojoj farmi pokazujem živi svijet i pomažem im da da se oslobode straha od životinja. Ako ja živim od naše lokalne zajednice i orijentirala sam na nju najmanje što mogu napraviti je da na mojoj farmi besplatno ugostim djecu bez naknade. Oni super reagiraju. Najsretniji im je dan u životu bio kad me je posjetio 50-tak djece iz DV Osmijeh koja su na našu farmu ušla pjevajući. Govorili su mi mnogi da je to što radim bez veze, da neću uspjeti, da me nitko neće primijetiti, ali kada sam vidjela da mi dolazi 50 vrtićke djece došle su mi suze na oči i znala sam da sam na dobrom putu – prisjeća se Ivana i zaključuje.
– Ja sam svoj život promijenila u trenutku. Mislim da to mogu i drugi ljudi ako to istinski žele, ali ljudima definitivno nedostaje hrabrosti. Ne znam zašto.
Radi dnevno najmanje 12 sati. Stalno je u pokretu i stalno prati reakcije kupaca i prilagođava im se, ali kaže da se nikada ne bi vratila u Grad i da bi radije živjela u šatoru nego u stanu u gradu.
