Antonija Vukičević, rođena Dubrovčanka koja se prije 13 godina udala za Šibenčanina, majka Eve i Mateja, magistrica kineziologije, voditeljica škole plivanja u PK Šibenik, trenerica djece s teškoćama u razvoju, bivša nogometna reprezentativka i licencirana nogometna sutkinja jedna je od šest kandidatkinja za ovogodišnju Šibensku grandecu.
‘Tko god dođe na bazen u Crnici, ne može ne primijetiti sitnu, plavu, energičnu trenericu koja radi s djecom s intelektualnim teškoćama i teškoćama u razvoju. Neka od djece ne
komuniciraju, neka vrište čitav sat jer im to jedini oblik izražavanja koji znaju, neka su
slijepa…ali svima je zajedničko to što imaju poseban odnos sa svojom trenericom, Antonijom. Ona zna tko od njih kako ‘diše’, kada je rođen, trči za njima s perajama u WC, vodi ih na tuširanje…oslobađa u njima mir i ljubav prema kretanju u vodi; sport ih opusti, smiri i pomaže im u razvoju. A nagrada njoj je kad oni koji se užasavaju fizičkog kontakta joj priđu i zagrle je. A roditelj gleda ganut s tribina kako njihovo dijete širi svoj maleni svijet zahvaljujući toj velikodušnoj trenerici divnog srca’, riječi su kojima su Antoniju opisali oni koji su je kandidirali za ovu prestižnu titulu.
Posjetili smo je na bazenu za tih treninga s djecom s teškoćama i uvjerili se da je sve to istina. Majka autističnog dječaka koji kod Antonije trenira već dvije i pol godine kratko nam je kazala – da je nema trebalo bi ju izmisliti.
‘Rođena sam Dubrovčanka. Završila sam kineziologiju u Splitu. Moje usmjerenje je već tada
bilo rad s djecom s posebnim potrebama. Upoznala sam Joška, svog sadašnjeg supruga.
Željeli smo živjeti zajedno. Došla sam u Šibenik i svoj magistarski rad odradila u Centru za odgoj i obrazovanje djece i mladih s teškoćama na Šubićevcu. Najprije sam se zaposlila u školi kao profesorica tjelesnog odgoja, ali nisam uspjela napuniti satnicu. Potom sam rodila svoju kćer Evu pa sina Mateja. Onda sam se zaposlila u Plivačkom klubu Šibenik u kojem i danas radim. Krenula sam sa skupinama neplivača i to radim i danas. Imamo i rekreativnu skupinu. Uglavnom radim s tim najmlađim uzrastom. Stizalo je sve više i više upita roditelja djece s teškoćama bilo da se radi o funkcionalnim teškoćama kao što je nepravilno držanje koji su mogli pratiti naš program u školi za neplivače i rekreativce, ali javili su nam se i roditelji djece s većim teškoćama kao što su autizam i mentalne teškoće poput Downovog sindroma koji su željeli da njihova djeca nauče plivati što je vještina poput trčanja ili hodanja. Pokušali smo ih uvrstiti u klub, ali nisu to mogli pratiti. Odlučila sam, sa svojim kolegama, roditeljima ponuditi da individualno radim s njima, što se super pokazalo. Svi su naučili plivati, ali nastavila sam raditi s njima. Imam recimo autističnog dječaka koji mi dolazi već dvije i pol godine. Na prvom treningu je jedva isplivao 100 metara, a sada na zadnjem treningu preplivao je kilometar i 200 metara. Stvarno sam ponosna. Kad o nečega napraviš nešto je uspjeh, ali kad ni od čega napraviš nešto je zaista nešto predivno”, skromno o sebi priča Antonija.
Potvrdila nam je da je u početku imala strah od toga kako će djeca s teškoćama reagirati na rad s njom, ali ne zbog sebe, nego zbog njih.
– Poznato je da autistična djeca ne žele imati fizičke kontakte s drugim ljudima. Ne vole dodire nepoznatih ljudi. Kad sam krenula u tu priču bilo me je strah ne zbog mene da će mi se nešto dogoditi ili da će se oni utopiti jer svi su bili neplivači nego zbog toga kako će se to odraziti na njihov život jer oni su, jedini u ovoj priči, bitni. Naprimjer, jedan dječak na prvom treningu nije se micao. On i ja stajali smo nepomično u vodi 45 minuta. Nedavno je na treningu otplivao 600 metara i izvršio sve zadatke koje sam mu dala. Vrhunac je kada dođu i kada te zagrle, a onda roditelji kažu da su u čudu jer da nikad tako nekog izvan obitelji ne grle. Prihvatili su me i ja sam zbog toga presretna i to mi je najbitnije – otkriva Antonija.
To je žena koja zrači optimizmom i sigurnošću u to što radi jer rezultati odnosno napredak te djece su vidljivi i mjerljivi, a za sebe kaže da je sretna žena.
– Ja sam sretna žena jer imam djecu i muža koji me prihvaćaju i podržavaju, imam kolege s kojima odlično surađujem i prihvaćaju me sa svim mojim manama i vrlinama. Bez njih ovo što radim ne bi bilo uspješno. To su svi koji su tu od čistačica, dečkiju koji održavaju bazen…Oni svi znaju moj raspored, tko mi kada dolazi jer ova djeca zahtijevaju mir i vole pravila, kojima recimo smetaju reflektori pa ih oni ugase. Oni to shvaćaju, uskoče i pomognu mi. Bez te, kako nas ja zovem obitelji ništa ne bi bilo moguće, a ovako su na dobitku djeca i njihovi roditelji – priča Antonija.
No, njezino odrastanje nije bilo lako jer joj je otac, inače hrvatski branitelj rano umro, i ostavio majku s dvoje djece pa se rano naučila boriti za sebe, a to je utjecalo na to da je bila i izvrstan student.
– Jako brzo sam odrasla. Nisam imala lagan život. Kad sam krenula na fakultet dobila sam
smještaj u domu i znala sam da ga mogu zadržati samo ako sam odlična studentica. Mama je bila samohrana i morala sam smanjiti troškove za moje školovanje, a to sam mogla samo ako sam odličan student. Imala sam prosjek preko 4,7. Moj trud se isplatio. Uspjela sam i magistrirati prije roka jer sam imala pripreme s hrvatskom ženskom nogometnom
reprezentacijom. U nogomet sam se zaljubila dok me je još tada tata vodio na utakmice jer je moj brat trenirao nogomet. Počela sam ga igrati s 12 – 13 godina u Dubrovniku. Potom sam ušla u juniorski pa u seniorski reprezentaciju. Igrala sam sve dok sam mogla pa sam
ustanovila da sam dok sam igrala već bila trudna s mojom Evom. Nakon toga sam napustila nogomet zbog obitelji. Moja djeca su sportaši. Eva se rekreativno bavi plivanjem i hip hopom, a Matej je uspješan u plivanju, a igra i šah – ponosno priča Antonija.
Na pitanje kako je kao rođena Dubrovčanka doživjela to što su je Šibenčani predložili za
Šibensku grandecu kazala je:
– Kad su me nazvali i rekli da sam kandidatkinja bilo mi je nevjerojatno jer ja sam furešta ,
došla sam sa strane tu sam nešto više od 12 godina, ali bila mi je čast to što su drugi
prepoznali moj rad. Ponosna sam na sve ljude oko sebe, a onda i na sebe i ustrajat ću u
svemu što radim’.
Projekt izbora Šibenske grandece pokrenula je prije devet godina udruga ‘Volim Šibenik’, uz potporu lokanih medija, kako bi ukazala na žene koje svojim nesebičnim, uglavnom
volonterskim radom podižu kvalitetu života u lokalnoj zajednici.
