Ana Pamuković, 25- godišnja je Šibenčaka koja se vratila u rodni grad nakon što je sedam godina provela u Zadru. Ana je apsolventica diplomskog studija arheologije koja osim ljubavi prema njoj, gaji jednu još dugovječniju – ljubav prema životinjama.
Dugogodišnje vegetarijanstvo je samo još jedan dokaz kako smatra životinje bićima koja su itekako vrijedna i imaju veliku dušu. Povratak u Šibenik je iskoristila za pokretanje nečeg novog u svojem životu, ali i relativno novog i rijetkog u samom gradu. Ana je pokrenula posao u kojemu nudi usluge čuvanja kućnih ljubimaca na sat, dva ili tjedan dana. Kako kome treba, a kod životinja ne radi diskriminaciju. Da li gostoprimstvo vrijedi baš za sve ljubimce ili ipak postoji neka razlika među njima, te kako je uopće došla na ideju o pokretanju posla, rekla nam je ona sama.
-Koliko mi je poznato, a i koliko sam doznala od ljudi koji imaju ljubimce, trenutno ne postoji ovakav vidi čuvanja ljubimaca u našem gradu. Ne znam, možda postoji netko tko se također brine o životinjama na ovaj način, pa ne bih htjela da se uvrijedi. No, ipak je ova cijela ideja nastala upravo zbog nedostatka ovakvih usluga u gradu i okolici. Naime, prije nekih mjesec dana jedan je prijatelj s Facebooka tražio osobu koja može pričuvati njegovog psa na nekoliko dana. Očito sam se našla na pravom mjestu u pravo vrijeme i voila. Čuvajući tog čupavog smiješka pomislila sam da se možda ne bi bilo loše okušati u tom pravcu, a kako otprije imam nekog iskustva, mahom pozitivnog, s čuvanjem ljubimaca dala sam si šansu. Možda sam do sad imala i veliku sreću pa su ljubimci koje sam čuvala bili jako dobri i mirni, naviknuti na stan i ljude pa me to dodatno potaklo da se ohrabrim na ovaj korak. Vidjet ćemo kako će se ova priča razvijati i vrijeme će pokazati svoje- priča nam Ana.
Anin ‘hotel za ljubimce’ ugostio je i svojeg prvog, kako ga ona zove, počasnog gosta, petogodišnjeg miješanca Manua koji je i zahvalan za cijelu ovu priču.
-Prije Manua sam, još tijekom studija u Zadru, nekih mjesec dana čuvala sibirskog samojeda koji je bio pomalo svojeglav, no ipak smo na kraju pronašli zajednički jezik i sasvim se lijepo zabavljali kroz to vrijeme. Prije nekoliko mjeseci mi je na tjedan dana bila povjerena na čuvanje jedna maca koja nije bila naviknuta na život u zatvorenom koliko na svoje dvorište. No, i ona se nekako uspjela meni prilagoditi kao i ja njoj, što sam smatrala velikim uspjehom jer su mačke poznate po svojoj jakoj osobnoj volji, a naročite one koje nisu naviknute na četiri zida. Izuzev pasa i mačaka, od djetinjstva imam iskustva s brigom oko papigica, ribica i glodavaca. Baš iz tog razloga kod mene su svi dobrodošli, ono što znam rado ću primijeniti, a ono što ne znam spremna sam naučiti. Najbitnije je da mi je prema svim tim malim bićima, bili oni dlakavi, čupavi, pernati, ljuskavi srce širom otvoreno – objašnjava naša sugovornica.
Predrasude kod nje ne postoje i na sve ljubimce gleda jednako, no ipak s nekim ljubimcima bi bila potrebna uvertira.
-Zmije. Nemam predrasude po tom pitanju, možda bi bilo bolje opisati to strahom od nepoznatog i načinom na koji smo svi učeni da su zmije bazično opasne. Iako do sad nisam imala priliku družiti se sa zmijama, osoba sam koja uvijek pred sebe stavlja nove izazov,pa zašto ne pokušati i to. Naravno, ukoliko bih se ranije imala priliku upoznati s takvim ljubimcem i kad bi me vlasnik bolje uputio u potrebe i način na koji se s njima ophodi, možda bih i na takvo čuvanje pristala. Sigurna sam da zmije isto imaju svoje čari ali da ih samo treba bolje upoznati, trebala bi mi ipak nekakva uvertira – spremna je Ana na sve izazove.
