Prijateljstva poput onog između košarkaša Mira Jurića i Krešimira Vlaića jako su rijetka u profesionalnom sportu. Obično sportaše putovi odvedu na različite strane, nekadašnji prijatelji se, htjeli ne htjeli, udalje, ili se, što također nije rijetkost, ispriječe ‘nesporazumi’ financijske prirode. Ali, Miro i Krešo kao da su vezani pupčanom vrpcom, njihovi putovi stalno su se ispreplitali, još tamo od 1986. godine, kada je Vlaić iz drniškog DOŠK-a, kao trinaestogodišnjak došao na Baldekin, u Šibenku, gdje je već trenirao godinu dana stariji Jurić. Od tada pa do danas, punih 26 godina, ostali su nerazdvojni, zajedno su prošli sve mlađe Šibenkine uzraste, skupa igrali u prvoj momčadi, pa čak i kada bi ‘fizički’ bili razdvojeni, ne bi prošao dan, a da se nisu čuli nekoliko puta telefonom.
PRIJATELJSTVO UČVRSTILI KUMSTVOM
Nakon okončanja igračkih karijera, putovi su im se opet spojili. Naime, i jedan i drugi danas rade kao treneri u Školi košarke Dražen Petrović, odnosno u GKK Šibenik. Svoje su prijateljstvo odavno ‘učvrstili’ i kumstvom.
– Moja mater često zna reći da ima tri sina, mene, brata i Krešu. Naša kuća uvijek je bila i njegova, i obrnuto – kaže Miro i nastavlja:
– Sve smo radili skupa, odlazili na trening, polagali vozački ispit, izlazili vani, a kad bi netko od nas našao curu morao bi dobiti blagoslov onog drugog. Ostali prijatelji su nas zbog toga zvali ‘Cvitko i Jelica’ – smije se Miro.
Na Baldekinu su zajedno igrali do 1994. godine, kada je Jurić, tada jedan od najperspektivnijih hrvatskih igrača, koji su neki čak prozvali nasljednikom Dražena Petrovića, otišao u tada još vrlo jaki Split. Vlaić je još tri godine igrao u narančastom dresu, a onda otišao u Livno, bosanskohercegovačkom prvoligašu. Nekoliko godina kasnije kad ga je trener pitao za savjet koga dovesti kao pojačanje, Vlaić je spremno odgovorio – Mira Jurića. I tako su se dvojica prijatelja opet spojila. Sljedeće sezone oboje su se, ‘u paketu’, vratili na Baldekin pomoći posrnulom Šibeniku. Na žalost, već u veljači Vlaić je zbog teške ozljede leđa morao prekinuti igračku karijeru. Ali ostao je u klubu. Naime, u lipnju je postao pomoćni trener Neni Slavici, a onda i Bajramoviću, da bi nakon njegovog odlaska bio imenovan glavnim trenerom. Tako je Krešimir postao ‘nadređeni’ svom godinu dana starijem Miru. Pitamo ga je li mu bilo teško glumiti autoritet nad najboljim prijateljem.
– Ma, kakvi. U njemu sam, kao kapetanu momčadi, imao veliku potporu. On je tada bio spreman ostaviti ‘kosti na parketu’ za Šibenku o čemu najbolje govori sljedeće situacija. Naime, te sezone smo igrali zadnju utakmicu s Karlovcem koja je odlučivala o tome tko ostaje, a tko ispada iz lige. Tjedan dana prije Miru je protiv Zrinjevca pukao mišić, pa sam ga na uoči Karlovca, na zagrijavanju pitao može li igrati. Kazao mi je, prijatelju, stvarno ne mogu, imao je rupturu mišića od nekoliko centimetara. Tako sam krenuo s Duvančićem umjesto njega, ali već nakon nekoliko minuta, pri vodstvu Karlovca od desetak razlike, prišao mi je i rekao: ulazim, pa di puklo, da puklo! I ušao je, zabio dvadesetak koševa i praktički sam dobio utakmicu. Malo tko bi tako riskirao, stavio na kocku cijelu karijeru, samo da bi pomogao klubu. Takva odanost klubu rijetko se viđa – pun je hvale za Mira Krešimir.
Jurić je 1994. godine sudjelovao na SP u Kanadi, kao najmlađi član hrvatske reprezentacije, a s kojeg smo se vratili s broncom. Nažalost, Miro je već na drugoj utakmici protiv Kine teško ozlijedio zglob.
– Nakon pregleda u bolnici u Torontu doktor Fattorini mi je rekao – bolje bi bilo da si slomio kost. Naime, popucali su mi unutrašnji i vanjski ligamenti, što je značilo minimalno šest mjeseci pauze, prije bih se vratio na parket s lomom noge. Nakon oporavka nikako nisam uspijevao uhvatiti staru formu, stvarno sam slabo igrao. Bilo je to veliko razočaranje za mene, jer bio sam u naponu snage – kaže Jurić.
POSUDIO MU NOVCE ZA STAN
Krešinom i Mirinom prijateljstvo nisu se ispriječili ni novci. Dapače.
– Kad je Miro otišao u Split za velike pare, ja sam igrao u Šibeniku za 300 maraka, ali taj financijskih nesrazmjer među nama nikad se nije osjetio. Ljudi su govorili, sad će te ‘lovaš’ Miro zaboraviti, dignut će nos. Međutim, mi bi se i dalje čuli pet puta dnevno. Miro je uvijek bio tu kada je trebalo pomoći. Recimo, kada sam kupovao stan nedostajalo mi je tadašnjih 10 tisuća maraka, pa sam ga zvao može li mi uskočiti s pozajmicom. Rekao je, nema problema, isti dan nazvao banku u Trstu gdje je držao novce da prebace 10 tisuća maraka na Jadransku banku, i već sljedećeg jutra njegov me je otac čekao ispred banke sa novcima – prisjetio se Vlaić.
Pitamo ih jesu li se u tih 26 godina ikad posvađali.
– Jesmo jednom, ali to je bila vrlo neobična svađa. Ne znam uopće zbog čega smo se posvađali, ali iako danima nismo razgovarali, i dalje smo funkcionirali ‘normalno’. Kako smo živjeli u istoj zgradi i dalje smo skupa išli na trening mojim autom. Ujutro bi se našli ispred lifta, odvezli se mojim autom u dvoranu, odradili trening, otišli na kavu skupa, navečer bi zajedno izašli u grad, a da cijelo to vrijeme ne bismo ni riječ progovorili! Nitko u našoj ekipi nije ni primijetio da smo posvađani – smijući se opisali su Miro i Krešo svoju jedinu svađu.
Priču o velikom prijateljstvu zaključio je Vlaić.
– Pitali ste me da li sam zadovoljan svojom karijerom. Jesam, upoznao sam puno ljudi, obišao cijeli svijet, a košarka mi je donijela i ono najvrjednije – prijatelja za cijeli život – kaže Vlaić. (pp)
Vlaić strijelac prvih povijesnih poena za Hrvatsku
Malo je poznato kako je Miro Jurić drugi najbolji strijelac Šibenke u povijesti, iza Predraga Šarića. Još manje je poznato da je Krešimir Vlaić postigao prve poene za jednu hrvatsku reprezentaciju, u bilo kojem ekipnim sportu. Dogodilo se to 1992. godine, jutro nakon međunarodnog priznanja Hrvatske. Krešimir se prisjetio tog povijesnog događaja.
– Igrao sam za mladu reprezentaciju u Firenci protiv Italije. Taj je prijateljski susret namjerno bio tempiran na taj datum, kao dio promocije Hrvatske. Sjećam se kako smo prije podbacivanja lopte Slaven Rimac i ja stajali jedan kraj drugog na centru i razgovarali tko će biti taj sretnik koji će zabiti prve poene za Hrvatsku. Na sreću, već u prvom napadu jedna se lopta odbila da mene i zabio sam, a nakon toga sam u sljedećem napadu pogodio i tricu. Na to sam jako ponosan, još uvijek čuvam zapis s te utakmice – kaže Vlaić.
