Među svim navijačkim skupinama u svijetu vrijedni nepisano pravilo, kodeks – ne uništavati tuđe grafite i murale. Pritom mislimo na one prave grafite i murale, koji su pravi primjer ulične umjetnosti, a ne na one škrabotine, obično nastale nakon noćnog pijanstva. Šibenski Funcuti posljednjih su godina posebno aktivni upravo po izrađivanju spektakularnih murala i grafita, pravih malih umjetničkih remek djela, kojima izražavaju ljubav prema voljenom klubu i gradu. U njihovo je stvaranje uloženo puno truda i vremena, a bogami i novaca. Jedan takav mural, nastao je prije nekoliko godina povodom godišnjice smrti najvećeg hrvatskog košarkaša svih vremena, Dražena Petrovića. Osvanuo je odmah nasuprot dvorane na Baldekinu, iste one u kojoj je na Draženovim krilima Šibenka prije 30 godina osvojila naslov prvaka bivše države. Bio je to svojevrsni ‘spomenik’ košarkaškom Mozartu ‘postavljen’ nekoliko godina prije onog pravog, brončanog, stotinjak metara dalje.
ZADUŽIO HRVATSKU
Tim se muralom htjela odati počast čovjeku koji je proslavio ne samo šibensku, nego i hrvatsku košarku, koji je nastupajući za reprezentaciju u vrijeme stvaranja naše mlade države pronosio njezino ime širom svijeta. Zahvaljujući Draženu i njegovim suigračima cijeli svijet je 1992. godine na Olimpijskim igrama u Barceloni čuo za Hrvatsku. Njihovo finale protiv američkog Dream Teama, prvog i mnogi kažu, jedinog pravog, gurnuli su Hrvatsku na naslovnice svih svjetskih, ne samo sportskih medija. Petrović, Kukoč, Rađa, Vranković i ostali iz te generacije šest su godina prije Šukera, Bobana, Prosinečkog, Asanovića ucrtali Lijepu Našu na sportsku kartu svijeta. A osim svojim ‘simfonijama’ na košarkaškim parketima Dražen je Hrvatsku zadužio i izvan njega. Naime, svi se sjećamo kako je Dražen tih ranih devedesetih godina ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku prosvjedovao protiv srpske agresije na njegovu zemlju i kako je tim svojim činom skrenuo svjetsku pozornost na to što se događa u Hrvatskoj.
I zato oni koji su ovih dana, pod okriljem noći, kukavički, išarali taj mural, taj spomenik jednom velikanu, tim su činom pljunuli i sebi u lice. Ti, ne znam kako ih drugačije nazvati nego kretenima, svojim su činom pokazali kako im ništa nije sveto, kako u njihovim ograničenim umovima ima mjesta samo za mržnju. Napad na Draženov mural nema veze sa sportom, s navijačima. Možda bi dobili ‘olakotnu okolnost’ da su ‘napali’, bolje reći, kukavički ‘zaskočili’, neki ‘običan’ funcutski mural ili grafit o NK Šibeniku ili Šibenci, (uostalom, prije nekoliko mjeseci išarano je i nekoliko takvih murala u Šibeniku), iako, kako sam kazao na početku teksta, u navijačkom svijetu po tom pitanju vrijedi pravilo o nenapadanju. Ali, krenuti auto-lakom na čovjeka koji je toliko zadužio Hrvatsku, ponavljam, ne samo u sportskom smislu, kojem se divio cijeli svijet, svinjarija je najviše klase.
SVINJARIJA NAJVIŠE KLASE
Ti ‘genijalci’ svoje su nedjelo potpisali sa ‘Tornado Zadar 1965’ iako se mogu čuti priče kako su za uništavanje Draženovog murala odgovorni pripadnici jedne druge navijačke skupine, točnije Torcide. Uostalom, ionako ti dođe na isto s obzirom da je poznato kako su Tornadu NK i KK Zadar samo rezervni klubovi, kako njihovo srce prije svega kuca za ‘bilu boju’. Ako uistinu jesu navijači Zadra, pitamo ih kako bi se osjećali da je netko nasrnuo bojom na spomenik Kreši Ćosiću? Na žalost, bojim se da bi ih boljela briga. Jer, kako sam kazao, takvima ništa nije sveto.
