Moram priznati da mi se nije lako bilo odlučiti na gledanje Tetra, velik Francis Ford Coppola nije davno snimio dobar film, koji bi se barem na malo približio Kumovima i još famoznijoj Apokalipsi danas, po mom sudu njegovom najboljem filmu, a i jednom od najboljih filmova ikad.
Kao da se FF negdje pogubio, bilo je tu 80-ih solidnih ostvarenja poput Rumble Fish i sličnih malih filmova, ali, budimo relani, daleko je to od Apokalipse. Pa i hvaljeni Drakula, iako dobar i zabavan film, nije na toj razini kvalitete.
I, što se dogodilo, na Coppolu su skoro svi zaboravili, 2010. godine je snimio taj Tetro, znao sam za taj podatak, ali mi je nekako prošao ispod radara. Napokon prije nekoliko dana, na nagovor prijatelja čiji filmski ukus jako cijenim, odlučim i ja pogledati Tetro.
Koje ugodno iznenađenje! Riječ je o čistokrvnom art filmu, komornom djelu, žanru za kojeg mi nije ni padalo napamet da će se FF u njega upuštati. Radi se o dva brata, a mlađi dolazi u Buenos Aires potražiti starijeg, kojeg nije vidio preko 20 godina. I to je to što se radnje tiče, Coppola nas uvodi u fantastični svijet umjetničkog Buenos Airesa, svakako jednog od najuzbudljivijih gradova na svijetu. Južnjački temperament i umjetnost, može li to bolje, ne zovu uzalud Buenos Aires Parizom Južne Amerike.
Ima tu i složenih odnosa između dva brata, jako kompliciranog kompleksa prema njihovom genijalnom ali do boli egocentričnom ocu, dubokih emocija, prekrasne kamere, divnih argentinskih predstava, vodvilja, izložbi, sve zaokruženo izvrsnom kamerom, s kojom je FF uvijek znao. Jedno prekrasno putovanje kroz Argentinu, u koju bi se i tako i tako preselio da mi se ukaže prilika, odmah sutra. Ako New York ima Taksistu, filmove Woodya Allena, Buenos Aires ima Tetro.
Jedina zamjerka, zbog koje film ipak nije remek djelo, je sam, jako nespretno izveden kraj. To se ipak da zanemariti.
