Silno se prije koju godinu iznenadio gradonačelnik maloga grada na jugu kad mu je poštar, umjesto Dormeo jastuka što ga je naručio preko Top Shopa, donio bijelu omotnicu sa zlatootisnutim grbom britanske kraljevske kuće. U početku je, jasno, mislio da ga to ovi iz opozicije zajebavaju, ali kad je otvorio omotnicu, imao je što i vidjeti: Njeno Veličanstvo kraljica Elizabeta II zahvaljuje gospodinu gradonačelniku na predivnom i preslasnom poklonu za njen Zlatni jubilej!
U proteklih pedeset godina probalo je Njeno Kraljevsko Veličanstvo sva čuda gastronomskog svijeta, nema te delicije koja nije stigla na njenu trpezu, ali nakon što joj je za proslavu Zlatnog jubileja stigao poklon paket s drniškim pršutom, neće Elizabeta da čuje za drugo. Kad su joj ono u Španjolskoj, kod kolege Juana Carlosa, na stol donijeli tri pažljivo izrezana listića nadaleko čuvene pata negre – pršuta od glasovite crne iberijske svinje, što se hrani korijenjem i aromatskim biljem, a posljednjih šest mjeseci samo žirevima, pa suši i do četiri godine – Elizabeta se, kažu, samo okrenula i razočarano upitala konobara: ‘Šta, nema drniškog?’
Malo se, lagao bi kad bi rekao da nije, gradonačelnik gradića na jugu iznenadio i kad mu je poštar nešto kasnije donio svečanu bijelu omotnicu sa zlatootisnutim grbom Bijele kuće: američki predsjednik George W. Bush osobno mu zahvaljuje na predivnom poklonu, ništa bolje u oba svoja mandata nije jeo od drniškog pršuta! Kad je pak za koji mjesec poštar gradonačelniku donio omotnicu sa zlatootisnutim grbom saudijske kraljevske kuće i osobnom zahvalom kralja Abdullaha, to više i nije bilo iznenađenje. Konačno, nekidan, kad je dobio omotnicu sa zlatootisnutim grbom Njegove Ekselencije Predsjednika Ruske Federacije Dmitrija Medvedeva, gradonačelnik ju je samo bacio na stol, zajedno s računima, i malo kao razočarano pitao poštara: ‘A Dormeo, još uvijek ništa?’
Velika je gubica od tada gradonačelnik maloga grada na jugu, glavni je u državi. Kako mu tko uđe u ured, obješenih čeljusti zadivljeno zuri u zidove načičkane uokvirenim pismima zahvale kraljevskih kuća, rimskih papa, hollywoodskih zvijezda, afričkih diktatora, predsjednika, premijera i generalnih sekretara Ujedinjenih naroda. Više zahvalnih prijatelja naš gradonačelnik ima među krunjenim glavama nego Cristiano Ronaldo na Facebooku. I svako uokvireno pismo počinje isto: ‘Dragi gospodine Ante Dželalija, zahvaljujem Vam na predivnom poklonu!’
– Tko je Ante Dželalija? – pita onda zbunjeni gost.
– Nemam pojma – slegne na to ramenima István Toth gledajući uokvireno pismo. – Zamisli pizdarije?
Gospodin István Toth, ne znate ga vi, gradonačelnik je Ujpalotaszállása, maloga mjesta na jugu Mađarske. Ni po čemu se maleni Ujpalotaszállás ne ističe među brojnim neštoneštoszállásima u mađarskoj ravnici: glavni šor, redovi kuća i mjesna crkva, a malo dalje velika farma svinja, u kojoj rade sve punoljetne glave u gradiću. Otkako su otvorili tu farmu, pa s jednom hrvatskom prerađivačkom tvrtkom sklopili odličan ugovor o izvozu svinjskih butova, Ujpalotaszállášanima posao krenuo kao lud. A gradonačelnik István Toth počeo dobivati pisma sa zlatootisnutim grbovima kraljevskih kuća.
Tako bi, da je neke pravde u svijetu stočarstva, svinjogojstva i mesne industrije, izgledala priča o drniškom pršutu. Netko bi se valjda, da je pravde u svijetu mesnoprerađivačke industrije, sjetio zahvaliti Mađarima.
Jer šta? Digli mađarski farmeri i mesari kredite, podigli farmu i oko nje golema kukuruzišta, pa radi u svinjcu, radi u polju, kopaj, ori, sij, gnjoji, žanji, tegli, nosi na farmu, hrani svinje, tovi ih, poji, čisti im boksove, mazi ih i pazi do zime, onda ih hvataj, drži, kolji, reži, tranširaj, pažljivo izreži butove, spakiraj i utovari u hladnjaču, živi se polome mađarski farmeri dok u Drniš stigne lijep komad svinjskog buta. A Drnišani ga onda malo posole i objese u pušnicu, pa godinu dana sjede na gajbama ispred dućana.
I već do Uskrsa gradonačelniku Anti Dželaliji poštar donese bijelu omotnicu sa zlatootisnutim grbom kralja Swazilanda: osobno se Anti Dželaliji zahvaljuje Njegovo Veličanstvo Makhosetive Mswati Treći.
– Treći?! – na to će mjesni zajebant pred dućanom. – Bogami mu je Ante uvalijo plećku!
Mađarskih farmera, jasno, nitko se i ne sjeti. Nema pravde u svijetu stočarstva, svinjogojstva i mesne industrije. Dok Ujpalotaszállášani oru, gnjoje, siju, žanju, tegle, poje i tove, ponosni gradonačelnik Drniša Ante Dželalija šalje pršute na kraljevske trpeze kao da je sam tovio svinje. A Drnišani sjede ispred dućana i zajebavaju poštara.
– Ko je sad, Dalaj-lama? – viču za njim.
– Jok, Benedikt Šesnajsti – odgovori im ovaj u prolazu.
– Već šesnajsti?! – na to će onaj zajebant. – Pa u cilome Drnišu nema šesnajst pršuta!
I to je glavni problem. Da sad dođu Nijemci i naprave raciju, u cijelome Drnišu ne bi našli više od šesnaest pravih domaćih pršuta. Prije rata samo se u drniškom Mesoprometu uzgajalo osamdeset hiljada odojaka i šezdeset hiljada tovljenika, a danas u cijeloj županiji radi jedna farma sa hiljadu odojaka. Da Nijemci onda za opomenu strijeljaju gradonačelnika, našli bi možda dvjesto pravih drniških pršuta.
‘Kad bismo se oslonili na drniške resurse, u ovom trenutku godišnje bismo u najboljem slučaju proizvodili dvije stotine pršuta’, potvrdio je u Slobodnoj Dalmaciji Zvonimir Marin, predsjednik Udruge proizvođača drniškog pršuta. Znamo li pak da Ujedinjeni narodi imaju 193 zemlje članice, uz sadašnji entuzijazam gradonačelnika Dželalije ostaje točno sedam komada. Morate zato imati jebenu vezu u drniškoj Općini da pored britanske kraljice i omanskog sultana nabavite pravi domaći pršut. Ili nešto zaista vrijedno za uzvrat.
– Ko je sad, Barack Obama? – viču drniški mangupi za poštarom.
– Ma kakvi. Iz Top Shopa.
Ta je delicija stoga, razumljivo, sveti gral svakoga dalmatinskog, britanskog ili omanskog bonkulovića, jedva bi je našao i Indiana Jones. Nakon dvomjesečne potrage otišao bi kući siromašniji za tristo eura, ali bogatiji za pravi domaći drniški pršut, što ga je neki funcut uzeo u Mercatoru, skinuo mu slovensku deklaraciju i zamotao u papir od vreće cementa, pa iza dućana prodao nekom Amerikancu s kožnim šeširom.
Znamo to, jer svi tako pobožno mirišemo prave pravcate domaće drniške pršute što nam ih preko ljute veze nabave prijatelji prvog rođaka strica vjenčanog kuma šure onog čuvenog proizvođača koji kod kuće ima uokvirenu zahvalu Harrisona Forda. I koji će taj posljednji komad, što ga je čuvao za kćerkinu svadbu, nama – jer smo prijatelji prijatelja prvog rođaka od strica šurinog kuma – dati za samo hiljadu kuna.
Kao što svi znamo da je taj pršut najbliže Drnišu bio kad je vozač one mađarske hladnjače stao u Vrpolju da ulije benzin.
Zahvaljujući, međutim, dobrohotnim zakonima Europske unije, svinjski but iz maloga mađarskog Ujpalotaszállása, posoljen i nadimljen na drniškoj buri, ima – eto – gordu oznaku geografskog porijekla i ponosni certifikat autohtonog drniškog pršuta. Svinja može biti mađarska, ali sol je domaća. Dobro, može i sol biti iz Tunisa, ali dim je od domaćega graba. Može zapravo i dim biti od palete iz skladišta mjesnog špeditera, ali barem je bura domaća. Pa ako i ne bude dalmatinska bura, nego više panonska košava, pogon će, jebiga, i dalje biti u Drnišu.
Kad se, naime, mještani Ujpalotaszállása dosjete kako da doskoče nepravdi u svijetu stočarstva, svinjogojstva i mesne industrije, pa na referendumu promijene ime svoga grada u Drnisz, krenut će im posao kao lud. Njihov nadaleko čuveni drniški pršut, koji pored oznake geografskog porijekla sada konačno ima i certifikat ‘izvorno mađarsko’, mezit će se na svim kraljevskim trpezama svijeta, a gradonačelnik István Toth svakodnevno će sa svih strana svijeta dobivati bijele omotnice sa zlatootisnutim grbovima.
– Tko je Ante Dželalija? – pitat će ga tako zbunjeni gost gledajući uokvireno pismo zahvale.
– Ma jedan iz Hrvatske – nehajno će na to István Toth.
– Poslao sam mu pršut za zlatni jubilej gradonačelničkog mandata.
