Kako je ovo ipak posljednja kolumna u ovoj godini, bio bi red da završim s temom o našem gradu. Jeste li vi primjetili da su blagdani stigli u Šibenik? Kalendarski su tu, ali ugođaja nema. Neki se tješe, pa misle da je izostanak snijega kriv za polutužno blagdansko ozračje, ali nažalost nije. Usudila bih se reći da nikad nije bilo gore. Ako ćemo se bazirati samo na vizualnom identitetu grada, ostati ćemo razočarani. Kriza i stanje u kojem se trenutno nalazi država, čini mi se, da pojedincima služi kao paravan za njihovu nemaštovitost i neproduktivnost. Vratiti ću se na blagdanski ugođaj s početka teksta. Grad je okićen ili bolje reći grad nije okićen. Usporedbe radi, skoknut ću na trenutak do Vodica. Bez obzira na neimaštinu vodstvo grada uložilo je trud pa Vodice odišu pozitivnom vibrom, barem u ove dane kad bi tako trebalo biti. Smatram da je okićeni grad jedan od simboličnih načina kako stanovnicima barem na nekoliko dana uljepšati svakodnevicu te ih razveseliti barem na taj način. Znam što slijedi, nema se novca…Bumbete koje imitiraju lampice i protežu se Masnom ulicom, nikako da pregore, da im prođe rok ili da im se bilo što dogodi, samo da ih više nema.
AKO NEMA PARA, IMA MAŠTE
To su one iste koje se koriste kada se grad počasti uređenjem za vrijeme Međunarodnog dječjeg festivala. Samo nedostaju zastavice, one su ipak rekviziti za posebne prilike. Deluxe! Jedina je ‘sreća’ što su zastavice od plastike, pa im skoro i nema roka trajanja, a da su kojim slučajem od tkanine, već bi ih tangavali, jer se boja s njih na suncu ili kiši godinama izlizala, pa trebaju osvježenje. Samo ne želim čuti kako je budžet bito smanjen, pa je zbog toga sve otužno. Da se sakupilo svo staro željezo koje je u vlasništvu grada, pa da se prodalo firmi koja se bavi otkupom starog željeza došli bi do lampica, a Šibenik bi svjetlio poput Betlehema. Sigurno bi trebalo u cijelu priču uložiti malo truda, ali ne bi bilo uzaludno. I na taj način narodu bi se ‘zamazale’ oči zbog trenutnog stanja, a bilo bi im i lijepo. Samo malo da skrenem iz Masne ulice, pa ću preko Gira doći i do čuvenog Starog pazara. Zjapi jadan, sam i napušten. Toliko smo se borili za njega da bi sad čamio prazan i neiskorišten. Zar se nije mogao, u ovim danima, pretvoriti u npr. Bogovićevu ulicu u Zagrebu. Sad će netko reći, to je Zagreb kako se možemo uspoređivati. Možemo, itekako. To su drveni štandovi na kojima se prodaju pečene kobasice i kuhano vino, na drugom se prodaju zimski rekviziti, na trećem prigodni božićni pokloni, i tako redom. Sve to prate božićne pjesme koje se mogu izvoditi i u živo. Toliko toga mi pada na pamet! Došli smo i do Poljane ili parkirališta. Ona (ono) je jadna sama po sebi, pa što bi nju uopće kitili. A da ne bih bilo da sam samo razočarana izgledom grada, dotaknut ću se i jedne svete institucije. Jedno predveče htjela sam ipak osjetiti duh Božića i otišla sam u najstariju ‘utvrdu’ u gradu. Katedrala Svetog Jakova u meni je oduvijek budila strahopoštovanje. Divljenje spretnosti izvođača toga vremena nikada neće izostajati, barem što se mene tiče. Nažalost, ovaj put sam se rastužila. I tamo se osjeća neimaština. Skela koju sam ugledala ulaskom u Katedralu odmah je srušila prvi dojam. Visoka jelka s oskudno okićenim granama, nije pozivala k sebi. Nije budila radost niti divljenje. Ostale su još jaslice.
ŠIBENSKI MOST JEDINI SVIJETLI
Nekada su jaslice u crkvi bile senzacija za vidjeti, ali ove me nisu oduševile. Možda je to samo stvar ukusa. Nakon toga, završila sam u Docu, pored limene Peškarije. Stopirani projekt stoji zbog osobnih interesa, odnosno neinteresa pojedinaca, a ljubičasta željezna konstrukcija, lupa po mozgu. Okrenete li se prema zapadu, vidjeti ćete šibenski most, koji je najokićeniji od svih objekata zajedno. Šteta što mu je rasvjeta stalna dodatna oprema, barem bi se imali čemu diviti za blagdane! Od prošlih izbora ostao mi je slogan koji je glasio; Šibeniče moš’ ti bolje! Samo se ne sjećam tko se njime koristio.
