Što je zapravo povjerenje? Što se mene tiče povjerenje je nešto najdragocjenije što je ljudska vrsta mogla izmisliti i što ima priliku koristiti. To je fenomenalan osjećaj! Malo zastanite i razmislite postoji li itko na svijetu kome ste rekli baš sve? Da li skriveni djeličak vaše zbilje znači nužno da niste lojalni? Jesu li odanost, povjerenje i lojalnost jedno te isto? Možeš li stvoriti s nekim neizmjerno povjerenje ako mu nisi totalno odan ili lojalan, ili obrnuto. Mislim da ne! Pokušavam iščeprkati događaje na temu iz vlastitih primjera, pa zaključujem da jedno bez drugog ne ide. Povjerenje se mora stvarati u raznim ljudskim odjelima, da tako kažem. Prvo između partnera, pa između prijatelja, poslovnih suradnika, roditelja i djece, braće i sestara, valjda nisam nešto zaboravila! Od svih predočenih kombinacija jedino stopostotno povjerenje trebalo bi biti između partnera. Evo zašto… Ostali odnosi, odnosno vrste povjerenja zasnivaju se na određenoj razini. Npr. bliskom poslovnom suradniku nećete nužno otkrivati priče iz svojeg privatnog života. Isto tako ne znači da nećete stvoriti poseban odnos s tom osobom, ali za to treba proći puno bitaka, poraza i pobjeda.
LJUDSKA LJUBOMORA
To je nešto drugo. Najbitnije je da vam je on lojalan u tom dijelu vašeg života, a to je posao. S rodbinom je isto tako. I da ste najbolji na svijetu, sigurna sam da ćete imati bar još nekoga kome ćete se prije povjeravati. Nije nužno, ali u tim odnosima postoji određena doza sujete, tako da to opet nije to. U prijateljskim odnosima opet nećete ići do krajnih granica. Uvijek će postojati jedan mali djeličak koji ćete zadržati samo za sebe, pa makar iz ljubomore. Za imati povjerenje takve vrste u prijatelju, uz puno odanih godina potreban je i dovoljno jak čovjek s druge strane. Jer ako ste vi jaki, a vaš najbolji prijatelj malo slabiji (smatram da znate na što mislim), ljubomora je neminovna. Pa čak i ona vrsta neželjene, ali ljudske ljubomore. Roditelji – djeca, to je već ‘pikantna’ tema. Djeca su koji put nemilosrdna i to najčešće prema onima koji ih najviše vole, a to su roditelji. U tim nekim ludim adolescentskim godinama u stanju su učiniti sve. Kad se samo sebe sjetim! U tom periodu nema riječi o povjerenju, ali ako sve ispadne dobro, kad to ludilo izleti iz glave, sigurna sam da se odnos može razviti do velike razine povjerenja. Ali, opet im ne možete baš sve reći. Bilo da se sada radi o ulozi majke ili djeteta. Moja je sada dvostrana uloga, pa im opet ne bih sve rekla. Sorry, ali to je tako! Postoje slučajevi, ali takvi imaju svoje ime! Ostajete samo vi ili ona prva priča o partneru. S obzirom da, uglavnom, imate povjerenje u sebe, izgleda da vam partner ostaje. A da li je to uvijek tako? Kome se povjeravaju ljudi koji imaju fiktivne partnere? Ako smo eliminirali sve prethodne skupine, nitko im ne ostaje. Pa, onda znači da su takvi ljudi uskraćeni. A zašto bi neki bili, a neki ne? Znači, oni imaju samo sebe na ovom svijetu. Nije pošteno! Ne mogu zamisliti zašto bi trebali pristajati na to! Po čemu su oni to bolji? Ne podnosim kad se ljude mire s činjenicama, zato što misle da su neke stvari tako određene i zato one moraju biti takve.
E, NEĆU SE MIJENJATI!
A, u biti, ne vole to. Nemojte se miriti ni sa čim što vam se ne sviđa. Ne kažem da loših stvari neće biti i da će se svima nama događati, ali nemojte se miriti niti ih prihvaćati. Ima jedna divna poslovica koju sam naučila od meni dragog stvorenja, a kaže: Nije priša ulovila miša, već vrebanje i dugo čekanje! Mlađe generacije možda i ne pamte pok. Spajića, ali ja se dobro sjećam njegove rečenice, kad bi s onim nakostriješenim brčinama (kao Vuk Karadžić), stisnute šake vikao: E, neću se mijenjati!
