Često spominjan novi Zakon za poticanje zapošljavanja nedavno je pokrenuo lavinu medijskih natpisa i podijelio mišljenje javnosti. Premda sadrži niz zanimljivosti, od posebnog je interesa dio prijedloga koji se tiče zapošljavanja mladih bez radnog iskustva u struci. Barem meni koja se i sama nalazim u toj skupini i koja sam nedavno suočena s jednom od važnijih odluka po pitanju radne knjižice i plaćanja režija. Jasno je da je velik broj ljudi, i to ne samo mladih, bez posla te da je potrebno uvesti mjere kako bi se postotak nezaposlenih koji je već prešao brojku 20 smanjio. No, upitno je jesu li ove nove Vladine mjere uistinu učinkovite.
ZAKON O VOLONTIRANJU
Novi zakon mnogi s pravom nazivaju ‘zakonom o volontiranju’. Što se zapravo krije iza sintagme ‘stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa’ kako glase ugovori koje mladi ljudi zaključuju s poslodavcima? Za vrijeme trajanja stručnog osposobljavanja država osigurava 1.600 kuna mjesečne novčane naknade dok poslodavac plaća samo mirovinski doprinos. Nimalo začuđujuće, za rad bez plaće i garancije budućeg zaposlenja poslodavci su pokazali velik interes i objeručke ga prihvatili. Međutim, nezadovoljstvo građana zbog sumnje da će poslodavci time samo iskoristiti ovu nezavidnu situaciju iz dana u dan raste. Što je sasvim logično, budući da poslodavac sada može na godinu dana praktički dobiti besplatnu radnu snagu koju nakon isteka tog vremena uopće ne mora zaposliti. Štoviše, poslodavac može jednostavno i potpuno legalno ponoviti cijelu stvar, uzeti novog volontera i tako izbjeći ičije stalno zaposlenje.
Do sada je obveza stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa bila rezervirana samo za mlade stučnjake kojima je stručni ispit utvrđen zakonom ili drugim propisom te predstavlja uvjet za obavljanje budućeg posla. To su uglavnom bili liječnici, stomatolozi, pravnici i drugi kojima se to vrijeme vodi kao staž. No, kako stvari sada stoje, stručno osposobljavanje moraju proći svi, uključujući i djelatnike u kulturi.
Prije svega nekoliko dana pozvana sam na razgovor u renomiranu hrvatsku izdavačku kuću nakon što sam se prijavila na oglas u kojem traže suradnika u uredništvu. Razgovor je prošao izvrsno, ili je barem tako počeo, budući da sam se, kako je vrijeme odmicalo, sve više dvoumila oko prihvaćanja rada na puno radno vrijeme uz minimalnu naknadu od 1.600 kuna. Ne računajući pokaz za tramvaj za kojeg bih mjesečno morala izdvajati gotovo 400 kuna.
Posao iz snova, onaj za koji sam se obrazovala i kojeg sam oduvijek željela raditi, tako se pretvorio u mučnu višednevnu dilemu i tjeskobno premišljanje nad smjerom u kojem želim ići. Stavljena sam pred odluku – raditi idealni posao za 1.600 kuna, vjerojatno paralelno raditi još par poslova kako bih si mogla osigurati uvjete za život, ili prihvatiti manje zanimljiv posao, onaj za koji mi nije potrebna diploma Filozofskog fakulteta i kojeg obavljam iz navike, ali imati ne samo kruh na stolu već i mogućnost bavljenja hobijima, pa čak i povremenih putovanja.
BOLJE IŠTA NEGO NIŠTA
Naravno da je naknada od 1.600 kuna i više nego dobrodošla u situaciji kada osoba nema nikakva primanja no čitav zakon, mišljenja sam, donosi više štete nego koristi. Osim otkaza koji se dijele stalnim zaposlenicima, po isteku stručnog osposobljavanja nastaje veliki broj konkurenata koji se nemaju gdje zaposliti jer se nova radna mjesta ne otvaraju. Nakon osposobljavanja većina će se ljudi, nažalost, vratiti svojim kućama. A dokle god bude apsolvenata i netom diplomiranih mladih ljudi neće biti potrebe za radnike na punoj plaći.
Potrebno je stvoriti nova radna mjesta i potaknuti poduzetništvo, a ne izrabljivati mlade ljude, naročito one visokoobrazovane koji su nakon godina školovanja prisiljeni raditi poslove koje su mogli obavljati i s tri razreda srednje škole. Ukoliko, naravno, ne napuste zemlju.
Volontiranje kao opća društvena vrednota i priprema za buduće zaposlenje itekako je poželjno, uz uvjet da ste zadovoljili druge, primarne potrebe. Kako očekivati od nekoga da volontira ako mu je i samom potrebna pomoć? Novi Zakon dio je Plana gospodarskog oporavka Vlade RH i Nacionalnog programa za poticanje zapošljavanja, no gotovo ništa u njemu ne ostavlja utisak oporavka. U prvih 10 mjeseci provođenja projekta uključeno je, da ne kažem zaposleno, 117 mladih osoba. Za njih je svakako bolje da rade ze 1600 kuna nego da ne rade uopće, ali imajući na umu ukupan i rastući broj nezaposlenih, 117 i nije naročito impresivan broj.
U engleskom jeziku postoji zanimljiv izraz za osobe koje traže posao – ‘in between jobs’. U pomalo prenesenom značenju, on savršeno opisuje situaciju u kojoj se i sama nalazim, između poslova, između Scile i Haribde ozbiljnih, odraslih, nimalo romantičnih odluka – raditi iz zadovoljstva ili za kruh. Nažalost, kako stvari sada stoje, i ovo drugo ovdje jedva da je moguće.
