Proslavili smo i Uskrs, najveći kršćanski blagdan! Odmorili se, zabavili se i već smo odavno na svojim radnim mjestima. Naravno, oni koji rade kukaju što su opet na poslu, oni koji ne rade kukaju (opravdano) što nisu na poslu. Bitno da se kuka i jauče. To su valjda glavne smjernice raspoloženja našeg grada. Daleko sam od Hrvatske, a opet sam tako blizu, barem preko TV sapunica. Uvijek ista već po tko zna koji puta upućena mi pitanja koja su zapravo sastavni dio mog života. ‘Odakle dolaziš’? ‘Iz Hrvatske, iz Šibenika’. ‘Aaaa, pa ti si iz Šibenika, brat mi je bio tamo prije nekoliko mjeseci, on radi za firmu koja radi nešto vezano za marine’. Dragi moji sugrađani, i ja se svaki puta iznenadim koliko je mali Šibenik poznat u velikom svijetu. Progutam knedlu u grlu i s lažnim oduševljenjem nastavim razgovor s novom poznanicom koja radi u jednom hotelu na jugu Turske.
ZAŠTO I KOD NAS NE MOŽE TAKO
Mislim se u sebi: ‘Pa kad ti već brat radi ‘to nešto’ za marine (nisam ju baš najbolje razumjela što), zašto onda i naša šibenska marina ne izgleda ovako bogata korisnim sadržajem? Kod sebe sve uredite ‘tip-top’, a kod nas ostavljate sve nedovršeno’. Lijepa je turska obala, no hrvatska je ipak najljepša! Osobno mi je već i samoj mučno što uopće Turci ulažu u Hrvatsku, a s druge strane mi je još mučnije što naši ljudi nisu sposobni ulagati u svoje, a kamoli u tuđe. I kaže ona meni kako su nam zakoni ajme majko, kako se i strane investitore sprječava da naprave nešto dobro i bolje od potojećeg, da nam vlast što državna, što gradska izgleda kako ‘kazalište lutaka’. Koliko god da je i u pravu, nimalo mi nije drago čuti ove riječi od poptune strankinje.Ne bi mi ih bilo drago čuti ni od koga, ali čujem ih ja, možda jednako kao i vi. I svjesna sam situacije u kojoj živimo. Kad ti to netko naš kaže, s tim ćeš se i složiti, ali kad ti to totalni stranac kaže, para uši samo tako. I opet sam podijeljena sama u sebi jer, iskreno, nije mi drago što nam baš Turci investiraju u grad, pa nas na taj fin i kulturan način osvajaju (jer to nisu uspjeli ratovima kroz povijest, pa će sada novcima i ulaganjima, Tv sapunicama već i počeli), a opet, gledajući s druge strane srca, bolje da ulažu i oni, kad već zaista sami kao država to nismo sposobni. Neka grad ima bolju urbanu strukturu, ali biti na svome i u svome, pa na finjaka biti potlačen baš Turčinima, uf… Odmah me glava zaboli. Dodouše, nije krivnja Turaka nego onih koji takvo što dopuštaju, a to je ono što ne razumijem – politika, a u to se neću petljati. Nemam ja ništa protiv Turaka, dapače, evo upravo ovdje gdje jesam ljudi su zaista ljubazni i gostoljubivi. Drže uređene svoje marine, restorane, ulice grada, šetnice, vidikovce itd… Teče tako ugodno razgovor s menađericom hotela, hvalim ja njihovu uslugu, njihovu hranu koja meni onako začinjena itekako paše. I kaže mi kako je čula da se u Šibeniku jako psuje i prostači. Da se vrijeđa Boga, oca i majku. Objašnjavam joj da nije to samo u Šibeniku (kao, s ovim ću osvjetliti obraz gradu, što je tako svugdje u Hrvatskoj) i žena se doslovno zgraža kad je čula s kakvim se riječnikom koristimo.
SLIKOVITOST GOVORA
Nije ona jedina koja se sablažnjava, na taj naš ‘rječnik’ se zgražaju svi stranci, naročito oni koji se druže na brodu sa hrvatskim članovima posade. Zgrozim i ja sebe samu kad u ljutnji prostačim i sram me zbog toga. Mene pak još više iznenade oni koji psujuBoga, kažu da u istoga ne vjeruju i da za njih ne postoji, a kad ih zadesi nevolja onda prvog koga zazovu jest ime Božje, pa tek onda eventualno Hitnu ili koju drugu pomoć. Pa,šta zazivaju onoga kojega ne priznaju, psuju i obezvređuju? Čemu? Kontradiktoran smo narod! Dobro mi je biti na brodu, jer u ljutnji svoje kolege ne šaljem u ‘rodno mjesto’ na hrvatskom jeziku i to iz poštovanja prema njima i njihovim majkama, a sve i da hoću to učiniti na kojem stranom jeziku, ne mogu (i ne želim) jer takvo što se, Bogu hvala prevesti niti ne može!
