Krenula mi je sezona kratkih putovanja. Odlasci i dolasci, izbivanja iz grada od svega tjedan dana ili koji dan više. Taman se na jedno mjesto priviknem, već se natrag vraćam. Vratim se u Šibenik pod dojmom doživljenih situacija van grada, opet se pakira kofer i put pod noge. No, ovaj nadolazeći bit će na duže, na šest mjeseci, a možda i više. Nadam se da ću imati priliku prije samog poćetka udarnog perioda sezone, barem jedanput/dva doletiti doma i vidjeti kakva je situacija i u Šibeniku. Nadam se da će već tada biti sve nekako drugačije, bolje. I dalje sam pod dojmom ljubaznosti Turaka koji su iznimno uslužni, mada kažu da još nije sezona počela, jer za njih još uvijek traje zima. I zaista je tako.
ČUDNO TURSKO VRIJEME
Ovdje na jugu turske obale vrijeme je jako čudno. Reklo bi se gotovo kao kod nas. Vrijeme da, ali uslužnost i ljubaznost zasigurno ne (svaka čast iznimkama). Jedan dan kiša lije i hladno je, onda se zareda dva,tri dana sunčanog i vrlo vjetrovitog vremena, pa opet dan kiše i hladnoće. Ali Turcima ne smetaju te promjene vremena kao nama u Šibeniku. Jedan dragi prijatelj mi je, ne tako davno, rekao da njemu čak i te naše šibenske promjene raspoloženja daju draž i spontanost, i da se već na to privikao (i sam je pridošlica u našem gradu, doduše, već godinama je tu) pa čovjek već i razumije mentalitet naših ljudi. Ja se na takvo što ne mogu naviknuti jer i moja narav je takva i koliko god se ja trudila da mi promjena vremena ne utjeće na raspoloženje, ipak utječe. Velika je razlika u kulturi i mentalitetu među narodima i zemaljama, i unatoč tomu što za sebe tvrdim da bih mogla živjeti bilo gdje na ovoj prekrasnoj planeti Zemlji, u nekim zemljama ipak ne bih izdržala duže od godine dana, a možda i bih, naravno, ako bi morala. No, poznavajući sebe i svoju tvrdu šibensku glavu, vjerojatno bih se odselila bez obzira na moguće posljedice sve da i moram ostati tamo gdje mi se ne sviđa. Mogu ja iz Šibenika bilo gdje u svijet otići, ali Šibenik iz moje glave i srca ne može nikuda! Svako mjesto i svaki narod ima svoje vrline i mane. U zadnje vrijeme sam pocela piti čaj i kad sam doma, ne baš svaki dan, jer tada imam dojam da sam bolesna. Ovdje u Turskoj ga pijem i kad hoću i kad neću, jer vjerujem da vas većina zna da se u Turskoj više pije čaj negoli kava. Naime, uđem u dućan, npr. suvenirnicu i kupim neku sitnicu, odmah nude čaj kojeg ne naplate. I većina ih se uvrijedi ako odbijem popiti i malo s njima proćakulati. Rijetka su ugostiteljska mjesta gdje se moze popiti ona tzv. turska kava za koju se slobodno moze reći da je hrvatska ili bosanska, jer one litre koje mi ispijamo doma, ovdje sami Turci ne popiju niti blizu. Pa tako i ja željna šalice takve kave, silom prilika pronasla sam par mjesta na kojima istu mogu popiti.
ČAJ ILI TURSKA KAVA
U čudu me gledaju kad naručim kavu u veliku šalicu. Kažu mi brižno da je to ‘very strong Turkish coffe’, a ja njima da ja dolazim iz Hrvatske gdje se takva kava dnevno i par puta pije, i to iz velike šalice. Onda slijedi već ono standardno pitanje gdje god da se nađem u svijetu – Odakle si iz Hrvatske, iz Dubrovnika? Ne, ja sam iz Šibenika, opet ponosno odgovorim. Ali ovi sugovornici ne znaju gdje je Šibenik, nikad za taj grad nisu čuli, znaju samo za Dubrovnik jer im neka daljnja rodbina tamo na ljetovanje odlazi. Ugodno su me iznenadili da znaju za Hrvatsku i da je jako lijepa mala zemlja, ali ne zanju za TV sapunice poput Sile i Sulje veličanstvenoga! No, zato su im zakoni isti i u stvarnosti i na televiziji. Biti ženom ovdje zaista nije lako, unatoc tomu što se moderno odjevaju, nose mini skunje, mogu piti alkohol ako to žele, ali zakon je ovdje uvijek zakon unatoč ‘modernim’ vremenima. Dok sam pisala ove retke još sam uvijek bila u Turskoj, sad kad čitate opet sam u našem malom gradu.
