Interpretacije koje izaziva šibenska katedrala svetog Jakova kreću se u rasponu od doživljaja turista koji je prvi put uživo ugledaju tijekom posjeta Šibeniku, pa do brojnih stručnih i znanstvenih tekstova i pristupa kojima je katedrala još uvijek neiscrpno vrelo. Ovdje nas zanima odgovor na pitanje koje su to njene posebnosti koje je čine neponovljivom na europskoj i svjetskoj karti kulturne baštine.
S tvrdnjama koje iznosimo u nastavku utirao se put prema upisu šibenske ljepotice na Unescovu listu. Tako je, prema Radovanu Ivančeviću, šest najizrazitijih svojstava po kojima katedrala svetog Jakova zauzima istaknuto mjesto među europskim katedralama. Prvo, šibenska je katedrala jedina monumentalna građevina povijesne arhitekture izvedena čitava od jedinstvene građe, isključivo od kamena. Nema žbuke, nema krovne konstrukcije koja počiva na drvenim gredama, a nema ni crijepa. Drugo, šibenska je katedrala jedina građevina u Europi, prije 19. stoljeća, koja nije zidana. Tek su se u 19. stoljeću počele koristiti metalne konstrukcije, a pri kraju istog stoljeća i armirani beton.
SKULPTURA I ARHITEKTURA
Treće svojstvo, navodi dalje Ivančević, zbog jedinstva kamene građe montažne metode gradnje šibenska je katedrala jedina građevina u Europi u kojoj je ostvareno apsolutno oblikovno jedinstvo unutrašnjosti i vanjštine, odnosno, obris volumena građevine izvana u potpunosti odgovara obliku unutrašnjeg prostora. Četvrto, na kamenim je pločama – stranicama apsida – po prvi put u Europi, odnosi se na 1443. godinu, reljefno primijenjena renesansna geometrijska perspektiva na arhitekturi. Zasluge za to pripadaju Jurju Dalmatincu koji je prvi u Europi primijenio geometrijsku perspektivu u reljefu na arhitekturi. Peto svojstvo svoje uporište ima na glavnom pročelju katedrale, koje završava zabatom trolisnog oblika. Središnji najviši i najširi polukružni zabat odgovara bačvastom svodu srednjeg broda, a po strani četvrtkružni zabati odgovaraju presjecima svoda nad galerijama bočnih brodova. Na kraju, šesto svojstvo odnosi se na neodvojivost skulpture i arhitekture. Naime, integracija cjelokupnog ikonografskog programa u reljefima i skulpturi unutar arhitekture, dosljedno je zaokružena i predstavlja dovršeno jedinstvo građe i jedinstvo sustava. Nizom ikonografskih inovacija, kao što je glasoviti niz od sedamdeset dvije skulpture glava na podprozornom vijencu apsida ili reljef Boga Oca s golubicom Duha i anđelima na svodu krstionice, šibenska je katedrala također jedinstveni spomenik novoga humanističkog duha Quttrocenta, odnosno ranorenesansnih težnji sredinom 15. stoljeća u Europi.
Od polaganja kamena temeljaca 1431. godine gradnja je potrajala više od jednog stoljeća, gradila se 105 godina. Danas je katedrala simbolom ne samo svoga vremena, pripadnosti kršćanskom svijetu, nego je nerazdvojivi simbol Šibenika, znak prepoznavanja hrvatske kulturne baštine, ali i poveznica koja nas čini sastavnim dijelom najvećih djela europske i svjetske kulturne riznice.
Šibenska je katedrala svetog Jakova upisana u UNESCO-ov registar svjetske baštine 30. studenoga 2000. godine. Da bi se to dogodilo bio je potreban složen postupak odlučivanja koji je predviđen u tu svrhu. Stoga je 14. svibnja 1999. godine hrvatski ministar kulture Božo Biškupić potpisao Prijedlog za upis katedrale u UNESCO-ov popis svjetske baštine. Inače, prva je predbilježba za upis bila napravljena sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ali se tek 1998. godine počelo intenzivno raditi na dovršetku dokumentacije kako bi se taj spomenik kulture predložio za upis.
ULAZNICA ZA ŠIBENIK
Projekt upisa u Popis svjetske baštine vodilo je Ministarstvo kulture, a nositelj projekta bila je Uprava za zaštitu kulturne baštine, šibenski Konzervatorski odjel uz stručnu pomoć profesora dr. Radovana Ivančevića. Sve se to vremenski poklopilo sa 700. obljetnicom utemeljenja šibenske biskupije 1298. godine. Dokumentacija je sadržavala detaljan opis spomenika te obrazloženje upisa. Sve je bilo fotografski dokumentirano, a autor fotografija bio je istaknuti hrvatski fotograf Damir Fabijanić.
Odluku o upisu prvo je donosila UNESCO-ova komisija, a na kraju i Generalna skupština. Iz pripremljene dokumentacije moralo se vidjeti da se katedrala svetog Jakova sustavno čuva i održava. Uz nacrte i fotografije, bilo je priloženo i stručno obrazloženje iz kojeg se jasno vidjelo po čemu je to spomenik svjetske baštine.
U prethodnom razdoblju šibenska katedrala, nažalost, nije našla svoje zasluženo mjesto u velikim monografskim pregledima povijesti renesansne umjetnosti. Nije čak ni spomenuta među istaknutijim spomenicima europske arhitekture 15. i 16. stoljeća. Pa ipak, katedrala je po mnogočemu jedinstveni spomenik gotičko-renesansnog graditeljstva. Njena unikatnost joj je i osigurala upis u UNESCO-vu listu svjetske baštine.
Zbog čega je toliko dugo trebalo čekati? Gotovo je trideset godina trebalo od predbilježbe, pa do služnog pokretanja upisa, da bi na kraju sve bilo riješeno u nepune dvije godine. Moglo bi se reći da je dijelom bila naša krivica što svijet nismo ranije upoznali s tim remek-djelom epohalnog značenja koje nastalo na periferiji onodobnih glavnih umjetničkim kretanja. No, takvu su sudbini podijelili i mnogi drugi hrvatski spomenici kulture u bivšoj državi koji su zbog takozvanog republičkog ključa, ali i zbog minoriziranja hrvatskog dijela kulturnog nasljeđa, ostajali u drugom planu. Istodobno, ni inozemna stručna javnost također nije pridavala potrebnu pozornost šibenskoj katedrali, iako je bilo istraživača koji su upozoravali na doprinos hrvatskoga svjetskom naslijeđu.
Sam čin prihvaćanja upisa katedrale svetog Jakova na listu svjetske baštine dogodio se 30. studenoga 2000. godine, s tim da potpisani dokument nosi nadnevak 2. prosinca. Tako je katedrala, nakon Eufrazijeve bazilike u Poreču, te povijesne jezgre Trogira, zauzela zasluženo mjesto koje zauzima u riznici kulturne baštine čitavog svijeta.
Velika bi greška bila reći kako je Katedrala jedino vrijedno u staroj gradskoj jezgri, ali je isto tako nedvojbeno Katedrala kameni i duhovni sinonim za Šibenik. Za ljude iz dalekih krajeva svijeta ona je ulaznica s kojom se dolazi u Šibenik, a za Šibenčane je nosivi stup identiteta, kršćanskog, zavičajnog i nacionalnog.
