Gradski način života, ritam svakodnevice grada, mijenja se, motreno ljudskim okom, relativno sporo. Slično kao sa starenjem čovjeka, kada se svakog dana gleda izjutra u zrcalu ta promjena nije očita, ali kada se pogleda fotografija iz mladosti, tek tada se uočava velika promjena. To se ne odnosi na velike jednokratne promjene do kojih dolazi zbog ratnih razaranja ili elementarnih nepogoda. Tada su promjene očite već na prvi pogled. No, za razliku od čovjeka gradovi nisu predodređeni na ovozemaljsku smrt. Premda, gledajući iz šire povijesne perspektive, ni to nije isključeno.
Tako se i život u staroj gradskoj jezgri Šibenika mijenja, jedan gradski način života nestaje, a drugi dolazi, kao mijena plime i oseke. Nove generacije Šibenčana tek iz povijesnih izvora, knjiga ili slika i fotografija mogu nastojati dočarati kako je to izgledalo samo nekoliko stotina godina unatrag. Evo nekoliko crtica o gradskom fontiku koji je u Šibeniku u zimska vremena i tijekom opsada grada život značio.
PROPAST URODA
Pišući o Šibeniku u razdoblju mletačke vladavine, a to je dugo razdoblje od 1412. do 1797. godine do propasti venecijanske republike, Grga je Novak dotaknuo i priču o fontiku. Naime, teritorij dalmatinskih gradova i otoka nikada nije bio pogodan da bi mogao, kada bi se žitaricama posijao, prehraniti cjelokupno stanovništvo tijekom cijele godine. Uzrok tomu se nije krio samo u plodnosti tla, nego i u klimatskim i meteorološkim prilikama.
Žitarice ne traže samo pogodno tlo nego i kišu u pravo vrijeme, a baš na tome mnogi naši krajevi oskudijevaju. Znalo se dogoditi da niknu lijepe žitarice, a zbog suše cijeli je urod znao propasti. Poučeni tim iskustvom, dalmatinski su se poljodjelci orijentirali na sigurnije, na lozu, smokvu, maslinu, a manje na žitarice, koje su uspijevale u krajevima koji su mletačke vladavine bili ili u Hrvatskoj ili nešto kasnije u Turskoj.
Suvremeni čovjek ne poznaje glad koja je znala vladati u to vrijeme. Nestašicu žitarica namirivalo se kupnjom u Turskoj. Kako nije uvijek bilo moguće pribaviti potrebne žitarice, događalo se da ih ponekad u gradovima uopće nije bilo. U takvim uvjetima pitanje prehrane gradskog stanovništva bio je iznimno težak problem, a gladi je bilo u izobilju. Venecija je taj problem pokušala riješiti osnivanjem fontika. To je bio kapital, novac namijenjen za kupovinu žita i spremanje za slučaju nestašice tijekom zimskih dana, ili u slučaju rata ili kuge.
Da bi se nabavljeno žito sačuvalo trebalo je napraviti prikladna skladišta koja su vrlo brzo isto tako nazvana fontikom. Poslije je riječ toliko zaživjela u puku, da kada više nije postojalo fontika kao načina nabave žita, ostao je naziv fontik za konkretnu građevinu u gradu u kojoj se nešto skladištilo. Takav je fontik bio neposredno uz katedralu, između biskupove palače i crkvice svetog Roka. Poslije je zbog dotrajalosti bio porušen.
U Šibeniku se naročito osjećala potreba fontika 1596. godine. Tada su, piše Novak, šibensko Veliko vijeće i Pučka skupština poslali u Veneciju vladi zajedničko izaslanstvo da izmole za Šibenik osnivanje fontika. Šibenskim fontikom je prema rješenju mletačke vlade upravljao odbor od 4 plemića i 4 pučanina. Bilo je to 1597. godine.
Šibenki knez Almoro Corner 11. siječnja 1617. godine podnosi izvješće u koje se navodi kako fontik redovito radi i nabavlja i sprema žito, jer njegov teritorij, misli se na Šibenik, nije u stanju žitom sam se opskrbiti više od dva mjeseca na godinu. Fontik je kroz duga razdoblja odigrao nezamjenjivu ulogu ne samo u opskrbi grada žitaricama, nego i u spašavanju od gladi gradskih siromaha, koji su robu onda uzimali na dug. Fontik je postojao sve do pada Venecije 1797. godine. Poslije je ostala građevina, ali se mijenjala njena funkcija, tako da je jedno vrijeme služila i kao zatvor.
Prostor od biskupske palače do stubišta kojim se od rive ide na katedralni trg u prošlosti je bio izgrađen i izgledao je potpuno drukčije. Tu su se nalazile tri građevine, porušene u različito vrijeme. Crkvica sv. Roka, srušena zbog velike trošnosti i zapuštenosti uoči dolaska austrougarskog cara Franje Josipa 1875. godine. Kula Tedošević, koja je služila kao katedralni zvonik, srušena je u ljeto 1889. godine, s nakanom da se na tom mjestu izgradi novi zvonik. Međutim, unatoč njegovoj velikoj upornosti, biskup Fosco nije uspio. Ostali su samo nacrti novog zvonika, koji ulaze u gradsku arhivu zamišljanih i planiranih objekata, ali nikada izvedenih projekata. Fontik je srušen neposredno nakon početka Prvog svjetskog rata. Svojom neuglednošću taj je objekt bio u velikom kontrastu prema katedrali sv. Jakova, tako da, koliko nam je poznato, nitko nije zažalio što je srušen.
ARHITEKTONSKI IZAZOV
Sa sviješću da se taj prostor može iskoristiti za promicanje katedrale (katedralna riznica, biskupijski arhiv …) biskup šibenski mons. Ante Ivas potaknuo je sastanak sa predstavnicima županijskih i gradskih vlasti, konzervatorima i Društvom arhitekata Šibenika. Nakon toga, a ima od sastanka godina dana, o tomu nismo mogli čuti niti jednu riječ.
Očito se radi o iznimno velikom arhitektonskom i urbanističkom izazovu. Pitanje je može li se na toj mikrolokaciji graditi ili treba ostati postojeće stanje, te ako se može graditi što i kako?
Pitanje je otvoreno, a šutnja nije dobar saveznik. U svakom slučaju, nužno je izložiti argumente za i protiv i tek onda donijeti odluku. I na ovom primjeru vidimo kako se grad mijenja. Proteklih je dana na tom malom prostoru bio organiziran sajam rukotvorina ‘Sajmich’. Bilo je lijepo i oku ugodno.
