Aktualni Međunarodni dječji festival u Šibeniku 56. je po redu, a od rođendana do rođendana njegova se vrijednost ne umanjuje. Vole ga mali, mladi i stari, po njemu je grad Šibenik svjetski poznat, a skoro da i nema Šibenčana kojeg za omiljeni festival iz djetinjstva ne veže barem jedna uspomena koju će pamtiti do kraja života.
Možda je to prvi odlazak na predstavu, prva simpatija, prvi odgledani film. Za nešto od toga sigurno su ‘krivi’ festival i Šibenik, a Slovenke Mateja, Tanja, Alenka, Andreja, Sonja, Irena i Mira koje trenutno zajedno ljetuju u Šibeniku, kažu da je njima definitivno kriv za puno toga.
– I to nikada ne bismo mijenjale. Za sve dobro što nam se u životu i poslu dogodilo, za ono što danas jesmo, uglavnom krivimo Šibenik. Pa čak i za prve prave suze i prve ljubavi – kaže nam veselo žensko društvo dok u pozadini šibenski ulični svirač pjeva ‘Ima neka tajna veza’, a one se vraćaju u prošlost objašnjavajući nam da ništa nije slučajno.
Mjesto radnje je glavni ‘krivac’ za njihovu priču, a to je, naravno, Šibenik. Vrijeme radnje sedamdesete i osamdesete godine. Doba kultnog Vesla. Doma JNA na Poljani. Doba kada je šibenska riva bila glavno okupljalište Šibenčana. Jer, ako nisi bio na rivi, kao da nisi bio u gradu. Doba omiljenog Međunarodnog dječjeg festivala.
– Bile smo članice poznatog slovenskog lutkarskog ansambla ‘Pionirski dom’, vodio nas je najpoznatiji slovenski pisac 20. stoljeća Lojze Kovačič, a Luko Paljetak bio je selektor inozemnih gostovanja na MDF-u. Sve je krenulo još 1974. godine, nakon čega smo cijelo jedno desetljeće dolazile nastupati na festivalu zbog kojega smo danas opet ovdje – pričaju nam, tada djevojčice, danas odrasle žene kojima je sudjelovanje u našem festivalu napisano i u životopisu.
– Neke od nas danas rade u kulturi, festival u Šibeniku nas je ‘odgojio’, dolazile smo ovih godina odvojeno s obiteljima, a ove godine odlučili smo se vratiti zajedno, bez djece i muževa, koračati rivom prisjećajući se izlazaka u kultno ‘Veslo’, prvih simpatija na šibenskoj rivi, praznih novčanika kada smo na Jadriji morale kuhati špagete u morskoj vodi i krokodilskih suza koje smo ‘lile’ kada bismo se vraćale doma u Sloveniju – na tečnom hrvatskom govore nam Slovenke koje su se nemalo iznenadile kada je na slovenskoj televiziji jednom prilikom gostovao Arsen Dedić, a pričao – upravo o njima.
– Mi smo kao djevojčice dolazile pjevati ispod njegovog prozora. Bio je mlad, ali već dobro poznat i nije se bunio. Dapačer, družio se s nama, pričao i slušao nas kako pjevamo, a mi smo bile ponosne što pjevamo baš njemu. Prošle su godine i godine, a onda nismo mogle vjerovati svojim očima i ušima kada je u emisiji na našoj televiziji pričao voditelju o nama. Pucale smo od ponosa i nevjerice – govore Slovenke koje se sutra vraćaju u svoj rodni kraj, a u Šibenik će po nove uspomene opet doći dogodine.
Toliko je gradova koje su posjetile, a samo je jedan u koji će se uvijek poželjeti vratiti. A baš takav grad obično bude ‘kriv’ za sve.
