Šibenski biskup, monsinjor Tomislav Rogić uputio je svoju božićnu poruku vjernicima Šibenske biskupije. Između ostaloga biskup Rogić kaže, kako za razliku od Boga, koji sve može i sve zna, a bira štalicu, čovjek stalno teži za višim: više imati, više postići, više moći učiniti, lagodnije živjeti s manje truda. Svega više i više i nikad dosta, kaže biskup Rogić i pita, kakve smo mu jaslice spremili? Ne one prikazane pod okićenim borom, nego u svome srcu, u nutrini svoga bića i svojim odnosima s drugima? Upravo su naši odnosi s drugima te ‘jaslice’ u kojima se Isus treba roditi.
Draga braćo i sestre po vjeri u Isusa Krista!
U godini velikog Jubileja pastirsko pismo hrvatskih biskupa započinje ovim pozdravom i uvodom: S Apostolom „zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim” (1Sol 1, 2-3). Ovo vam Pastirsko pismo upućujemo da bismo vas potaknuli na vjerničko življenje vremena pred nama u 2025. godini, koju iščekujemo kao milosno vrijeme nekoliko važnih jubilejskih slavlja, izvorišta za obnovljenje životne snage, misleći pritom poglavito na proslavu redovitoga Jubileja, Svete godine 2025., i na spomen znamenitih Splitskih crkvenih sabora održanih od 925. do 928. godine, za vladavine Tomislava, ‘kralja Hrvata’, kako ga je u svome pismu 925. godine oslovio papa Ivan X. (914. – 928.).
Sveta godina, veliki Jubilej 2025. godina od Isusova rođenja i znamenite obljetnice naše povijesti potiču nas na vjerničko življenje vremena koje nam Bog daje. To želimo otkrivati ovoga Božića kada nam postaje jasnija, bliža i poticajnija istina Božjeg utjelovljenja. Bog nam progovara u Sinu. Zaplaka dijete i BOG se rodi u štalici! Božji Sin rođen od Djevice Marije, položen u jasle. Isusovim rođenjem i drugi će moći osjetiti kako kuca Božje srce.
Nevjerojatno! Svemogući Bog, Stvoritelj svijeta, darovatelj svega života. On koji svojom riječju sazda svemir, udahnu dah života čovjeku, od čovjeka odbačen – rađa svoga Sina na slami. Kako dokučiti toliku Božju poniznost? Kako ju shvatiti? Bog dopušta da bude odbijen, Bog dopušta da ga ljudi odbace jer za njega nije bilo mjesta u svratištu, a On njih i dalje voli i dolazi im u susret. To može samo Božanska ljubav, Božansko srce.
Priča povijest Staroga zavjeta o općem potopu u dane Noine, vodom su uklonjeni koji se Bogu usprotiviše. U doba Abrahama iskvarenost bi još veća pa gradovi Sodoma i Gomora bijahu spaljeni vatrom s neba. Ni voda, ni vatra, nisu obratili čovjeka. Opet i opet odmetnuo se, udaljio od Boga. Šalje Bog proroke, narod odlazi u progonstvo, haraju ratovi i tolike nesreće – i opet ništa. Čovjek i dalje po svome. Nikako da se čovjekovo srce vrati Bogu!
Samo zbog toga, da čovjekovo srce vrati svome Stvoritelju, samo zbog toga da to srce ispuni srećom, životom i radosti koje mu je namijenio, Bog sam uzima ljudsko srce. Utjelovio se pod čistim srcem djevice Marije, sam postade čovjekom od krvi i mesa. Na Božić je zakucalo Božje srce u novorođenom djetetu. Bog nalazi novi put od kojeg više neće odustati. Želi se potpuno primaknuti ljudskom srcu da ga svojom ljubavlju ogrije, svojim svjetlom obasja, svojim Božanskim životom ispuni. To je ta radost koju navještaju anđeli Betlehemskim pastirima:
«Ne bojte se! Evo javljam vam Blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.»
Odložio je Bog svoju svemoć i silu. Oholom čovjeku pokazuje koliko se spreman poniziti, ne bi li pridobio njegovu naklonost, ne bi li i ljudsko srce počelo za Boga kucati. Čudesno, nevjerojatno, apsurdno! Čovjek stalno teži za višim: više imati, više postići, više moći učiniti, lagodnije živjeti s manje truda. Svega više i više i nikad dosta. A Bog koji sve može i sve zna, bira štalicu, bira jednostavne i priproste koji svoja srca još nisu koječime ispunili, zatrpali. Bog bira one u čijem srcu može naći mjesta. Prvi su priprosti pastiri, ali uskoro će doći i mudraci. Nije važno tko je. Važno je da li u srcu ima mjesta za Boga!
Božje je srce opipljivo zakucalo u jaslicama. Marija i Josip sada gledaju ostvarenje Božjeg nauma. I njihov odnos sigurno je sada drugačiji, vole se još više. Dolaze pastiri vidjeti Dijete u jaslama. I oni će postati drugačiji. Odlaze s radošću i obnovljenom nadom čuvati svoja stada, raditi i živjeti svoj svakodnevni posao, ali sada drugačije ispunjeni ostvarenjem Božjih obećanja. Doći će i mudraci, na putu će se ujediniti u svome traženju smisla i nove nade za čovjeka. Susret s Isusom u jaslicama i njih će promijeniti, povjerovat će i vratiti se drugim putem u svoju zemlju. I Heroda će vijest promijeniti, ali na gore, jer on nema čiste namjere i mjesta u svom srcu za Mesiju, Spasitelja.
Braćo i sestre, Bog se rađa kao mali čovjek, a ipak Bog, Božić. Isusovo rođenje traži svoje mjesto i u našem životu. Kakve smo mu jaslice spremili? Ne one prikazane pod okićenim borom, nego u svome srcu, u nutrini svoga bića i svojim odnosima s drugima? Upravo su naši odnosi s drugima te ‘jaslice’ u kojima se Isus treba roditi. Odnos muža i žene u njihovoj svakodnevici traži Isusovu prisutnost. Naša briga oko starijih, djedova i baka kao uzvrat darovane ljubavi omogućuje da među nama kuca srce Božje ljubavi. Razgovori i ponašanje roditelja prema djeci i djece prema roditeljima posebne su ‘jaslice’ u kojima Isus želi stalno boraviti. Odnosi sa susjedima, prijateljima i znancima, kolegama s posla također su ‘jaslice’ – prigoda da se osjeti koliko jedni do drugih držimo, poštujemo se i volimo. A to ćemo moći ako među nama „kuca Božja ljubav“.
Čudesan Božji plan, božanski. Božje srce zakucalo je u Betlehemu – kući kruha. Na Kalvariji to će srce biti probodeno, vrhunac utjelovljenja i suosjećanja s čovjekom patnikom. Iskrvarit će do kraja. Na posljednjoj večeri Isus, Božji Sin, daje kruh života. U tajni euharistije neprestano kuca Božje srce, među nama se utjelovljuje, za nas krvari, umire i neprestano nam život daruje. Odlučio je Bog dati nam hranu za srce, da ga Božja ljubav neprestano hrani, vodi, mijenja, izmiruje sa sobom, s drugima i pobožanstvenjuje.
Za Božju ljubav nema recesije, njezine dionice nikada ne padaju. Možemo se zagledati u naš današnji svijet iz kojeg god kuta hoćete. Možemo napraviti bezbrojne analize, uočavati probleme i potrebe, ratove i neizvjesnosti, pisati nove propise i zakone, osnivati komisije, nuditi rješenja u tisućama oblika. Sve će se na koncu svesti na jedno: imamo li u srcu mjesta za Boga! Može li se kod nas nastaniti? Može li nas svojom ljubavlju promijeniti i pokrenuti?
Dozvolimo novorođenom Spasitelju da uđe pod naš krov. Napravimo mu jaslice u nutrini svoga bića. Da nam dušu iscijeli, radost i nadu povrati, da nas božanskim životom i ljubavlju ispuni. Da svi naši odnosi jednih prema drugima budu ‘jaslice’ u kojima se Isus rađa i boravi. Tada će se Božićna radost u naš život pretakati, a i srce bi svakodnevno moglo drugačije kucati.
Svim svećenicima, redovnicima i redovnicama, svim vjernicima i ljudima dobre volje u Šibenskoj biskupji, domovini Hrvatskoj i cijelome svijetu! Čestit Božić, od srca!
+ Tomislav Rogić, šibenski biskup
