Kada bi se na rečenicu da su partizani bili antifašisti i pobjednici u Drugom svjetskom ratu, a ustaše, na strani nacizma i fašizma, izgubili taj rat, stavila točka za sva vremena, možda bismo mogli krenuti dalje. Odrednicu iz Ustava neću ni spominjati jer do danas nema onoga tko je ne zna napamet, bilo zato što se slaže s tim ili mu bode uho i oko. Ali dok god se generalizira svaki zločin počinjen od pripadnika jedne ili druge strane i pripisuje svima na toj strani, Hrvatska neće izići iz ’41. prošloga stoljeća.
Izložba u Tehničkoj školi u Šibeniku nazvana ‘Anne Frank – povijest za sadašnjost’ trebala je biti podsjetnik i pouka, prije svega mladima, a u samo nekoliko sati, koliko je bila otvorena do naprasnog povlačenja, tragediju Anne Frank i uopće djece u ratnom vihoru, bacila je na marginu, a sve nas vratila duboko u povijest. Nije nezanimljivo i kako je baš u šibenskoj Tehničkoj školi izložba zatvorena zbog tehničkih poteškoća, kako navode na internetskoj stranici škole.
Što je ravnatelju Tehničke škole zasmetalo na šest panoa koji prikazuju istinu iz Stare Gradiške i vremensku paralelu sa partizanskih oslobođenih teritorija? Donose ti panoi i paralelnu priču jedne djevojčice i dvojice dječaka iz Hrvatske, suvremenika Anne Frank, koja se izravno veže na njezinu sudbinu. Lea je umrla u stočnom vagonu na putu u logor. Vojko je rođen sa zlatnom žlicom u ustima, ali je, kao sin Židova, rat proveo skrivajući se od ustaša i u ratu izgubio 22 člana obitelji, a Oto je preživio strahote nekoliko logora pa i onoga u kojem je umrla Anne Frank. Na jednom od ravnatelju spornih panoa prikaz je stradanja djece 90-ih tijekom agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Ravnatelj zamjera autorima što na panoima s dokumentima iz ratnih godina nema i poratnih stratišta Bleiburga, Hude jame i Golog otoka, a smeta mu što su fašisti prikazani gorima od antifašista. Ne zanima ga vremenski okvir izložbe ni činjenica da su partizani u ratu i komunisti u poraću posve različite grupacije, vođene posve različitim ciljevima. Baš kao i branitelji u Domovinskom ratu i hrvatski političari nakon rata.
U svoju obranu ravnatelj Belamarić poručuje kako ‘o povijesti trebaju pričati povjesničari’, a on se postavlja kao kadija koji i tuži i sudi o izložbi autora Miljenka Hajdarovića, koji je ipak magistar povijesti i magistar edukacije sociologije, s diplomom Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a urednik je Hrvatskog povijesnog portala i član stručne radne skupine za izradu kurikuluma povijesti.
S druge strane postavlja se pitanje i zašto je HERMES, hrvatski organizator dovođenja ove svjetske izložbe, uopće riskirao dodajući nešto što nije dio izvornog postava. Takav dodatak u nekim drugim zemljama, koje su odavno zaključile to povijesno poglavlje, nema jednaku težinu kao u Hrvatskoj u kojoj je Drugi svjetski rat još uvijek dnevno politička tema. HERMES-ov je pristup, budimo do kraja iskreni, po principu ‘kukavičjeg jaja’ jer nisu stali samo i isključivo na sudbini djece u vihoru rata. Cjelovitom, zaokruženom postavu, prišivaju priču kojom skreću pozornost sa jedne osobne tragedije koja govori sve jezike i dovoljno snažno oslikava sva takva stradanja gdje god da su se dogodila.
Pokušavam zamisliti kako bi to izgledalo da organizator koji dovede u Hrvatsku, recimo, izložbu Pabla Picassa, kaže kako i on ima nekoliko svojih slika pa bi ih rado izložio zajedno s opusom tog velikana!?
Nije dobar ni prvi ni drugi pristup ovoj temi, ali to ne znači da učenici trebaju biti uskraćeni za istinu. Zar nije cilj da ih učimo kritičkom razmišljanju i donošenju vlastitih sudova utemeljenih na dostupnim im činjenicama. Vrijeme nametanja kolektivnog mišljenja je trebalo biti iza nas. Neki su, izgleda, zapeli u njemu, a mi svi skupa u četrdesetprvoj!