Što i kako mozak radi dok pričamo, slušamo nekoga dok govori, promatramo kako mijenja izgled lica, maše rukama ili tijelom, promatramo kretnje očiju pa procjenjujemo da li to radi iskreno ili možda ima neke druge namjere, jako zanima istraživače već više od 150 godina. Sve ovo, a i mnogo više od toga (elektroničke poruke i društvene mreže), jednom riječju nazivamo komunikacija. U početku su istraživanja uglavnom bila ograničena na dovođenje u međuodnos simptoma i mjesta gdje je oštećen mozak kod osoba s nekim oblikom komunikacijskog poremećaja.
Razvojem tehnologije danas se može pratiti aktivnost mozga kod zdravih osoba dok rješavaju neki zadatak prilikom imenovanja objekata ili radnji, slušanja riječi ili glasova, ili dok uočavaju gramatičke pogreške. Tehnologija je omogućila razvoj mnogih metoda koje mogu registrirati aktivnost određenih dijelova mozga kod ovakvih testiranja. Neke od tih metoda se često koriste i u rutinskim neurološkim pretragama, poput elektroencefalografija (EEG) ili funkcionalna magnetna rezonancija (fMRI).
Prva metoda koja se koristila za preciznu lokalizaciju aktivnosti u mozgu bila je pozitronska emisijska tomografija (PET), a danas se koristi za otkrivanje metastaza kod malignih tumora. Posebno je zanimljiva i metoda magnetoencefalografije (MEG) koja se još uvijek rijetko koristi kao dijagnostička metoda te se uglavnom koristi za istraživačke svrhe. Koristeći ove metode primijetilo se kako je način aktivacije mozga dok slušamo, pričamo ili čitamo mnogo složeniji nego što se smatralo te da se temelji na višestrukim, usporednim i međusobno povezanim neuralnim mrežama.
Otkriće centra za “govor” u mozgu
Godine 1861. francuski neurolog Pierre Paul Broca koji je radio u bolnici Bicetre pokraj Pariza zaprimio je tridesetogodišnjeg gospodina Leborgnea. Iako je bilo vidljivo da razumije sve što mu se govori, jedino je mogao izgovoriti riječ tan te je dobio nadimak Tan. Nažalost, gospodin Leborgne je ubrzo preminuo, a Broca je odlučio analizirati njegov mozak. Utvrdio je kako je pacijent imao moždani udar koji je zahvatio donju čeonu vijugu u lijevoj polutki mozga. Nakon toga analizirao je još nekoliko pacijenata koji su imali iste simptome, nemogućnost da govore, ali da razumiju što im se govori, i utvrdio da su svi imali oštećenje na lijevoj strani u području donjeg dijela čeonog režnja. Broca je zaključio kako se tu nalazi područje koje upravlja mišićima grkljana i jezika i stvara govor. To je područje označeno kao Brocino motorno područje za govor, a oštećenja ovog područja dovode do motorne Brocine afazije.
Motornu Brocinu afaziju često prati i nemogućnost pisanja, agrafija. Neposredno nakon toga, njemački psihijatar i neuropatolog Karl Wernicke pokazao je kako neki pacijenti mogu dobro izraziti kroz govor što žele, ali da ne razumiju što im se govori. On je uočio kako je kod njih oštećen stražnji dio gornje sljepoočne vijuge, također samo na lijevoj strani. Po njemu je ovaj dio kore mozga, zajedno s manjim susjednim dijelovima tjemenog i zatiljnog režnja zadužen za razumijevanje govora.
Ovo područje naziva se Wernickeovim osjetnim područjem za govor, a nemogućnost razumijevanja govora naziva se osjetna Wernickeova afazija.
Ona se očituje kao nemogućnost ne samo prepoznavanja riječi ili smislenih čujnih, vidnih ili taktilnih informacija, već je često prisutna i nesposobnost da se pročitaju riječi, aleksija.
Novija istraživanja suvremenim metodama oslikavanja funkcija mozga otkrivaju dodatna područja lijeve polutke mozga koja sudjeluju u obradi jezika. Ova nova područja nalaze se u najsloženijim i evolucijski najmlađim, takozvanim asocijativnim područjima svih režnjeva. No čak su i evolucijski stari limbički dijelovi kore mozga uključeni u emocionalno razumijevanje ili emocionalnu ekspresiju dok komuniciramo.
Ukratko, jezično izražavanje i razumijevanje je mnogo složenije nego što se smatralo na temelju prvih istraživanja.
Unatoč tome što lijeva polutka mozga ima kod dešnjaka i značajnog broja ljevaka dominantnu ulogu u fonemskoj i gramatičkoj obradi jezika, odgovarajuća područja kore mozga na suprotnoj, desnoj polutki mozga odgovorna su za afektivne elemente govora, kao što su raspoloženje i emocije bitne za tumačenje izgovorenog.
Učenje jezika
Iako odrasli imaju razvijenije intelektualne i spoznajne kapacitete, djeca uče jezik prirodnije i učinkovitije. Učenje jezika posebno se intenzivira u drugoj godini života te se kapaciteti jezičnog izražavanja i razumijevanja dramatično mijenjaju tijekom predškolskog razdoblja. U školskoj dobi, pa čak i u adolescenciji, naše govorničke vještine postaju sve složenije no to je većinom odraz daljnjeg učenja, dok su unutarnji-biološki kapaciteti razumijevanja i ekspresije govora određeni tijekom ranog djetinjstva te se nakon toga teško mogu mijenjati.
Piše: Ana Hladnik, dr. med., Katedra za anatomiju i kliničku anatomiju, Hrvatski institut za istraživanje mozga, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
izvor:zdrav-zivot.com.hr
