Prošli tjedan u razgovoru s Huffington Postom, sedam vodećih futurista današnjice predstavilo je svoja očekivanja vezana za promjene u tehnologiji i društvu koje nas očekuju u idućih deset do petnaest godina. Kako smo mi narod koji živi u jednom posebnom ozračju i psihološkom stanju okrenuti prema prošlosti, ovakav događaj prošao je u potpunosti nezapažen. Pa koga bi to uopće ovdje zanimalo? Da nas ukratko predstavim: mi smo oni koji o kvaliteti života razmišljamo jedino onda kad se međusobno propitkujemo jesmo li bolje živjeli prije Tita ili poslje Tita, pa nam je kvaliteta života shodno tome vrlo neupitna. Mirno spavamo, a ti mirnoću postižemo pričama za laku noć. Imamo svoje pričopričalice. Pričopričalice najćešće budu jako zanimljive face koje razlikujemo po tome što jedni slave dan državnosti 30. svibnja, a drugi 8. listopada. Jedni nas pričama vode do Jasenovca, a drugi do Bleiburga. Ponosni smo jako na njih jer imaju nevjerojatnu taktiku održavanja ovog blaženog stanja. Kada nam dosade priče o partizanima, oni se prešaltaju na ustaše i četnike. Kad se zasitimo tih priča mi u vrlo kratkom vremenu skoknemo do Sutjeske i Neretve, a kad nam i to dosadi, dobijemo domaću zadaću odgovoriti na pitanje: gdje smo bili 1991. i tako u krug.
SLAVNI FUTURISTI
Za sada nemamo baš nikakvu potrebu ulaganja u nova znanja jer smo ovakvi – siti uz prazne džepove i gladni praznih obećanja, u potpunosti zadovoljni i sretni sami sa sobom.
Nevjerojatno smo kurijožasti svaki put kad Milanović nešto dobaci Karamarku, a ovaj njemu odgovori preko medija ili obrnuto. Nas hrani prošlost, zanima posljeratno naslijeđe, a motivira jaranski kapitalizam. Uglavnom, u potpunosti smo zadovoljni, vrlo inspirativni i, što je najvažnije, strpljivi. Međutim, ove blentave glave s početka priče predviđaju do 2025. skoro nevjerojatan scenarij u kojem će nastupiti potpuno stapanje ljudi i robota digitalno i fizički. Tako će, ako im je za vjerovati, odlazak u bolnicu na operaciju, biti stvar prošlosti jer će pametni robo – kirurzi sve to obaviti na daljinu, onako iz fotelje. Sjediš, gledaš neki dobar dokumnetarac, grickaš kokice i pred sam kraj dokumentarca dođe sms: ‘Vaše slijepo crijevo je ponovno u funkciji’. Robo doktori bi nas mogli liječiti preko mobitela, a mogli bi i vidjeti polagani prijelaz iz interneta u mrežu mozgova, u kojoj se diljem planeta u trenutku dijele misli, emocije, osjećaji i sjećanja. Tako bi filmovi u budućnosti mogli biti u stanju prenijeti i osjećaje, ne samo slike, i točno ćemo ljudi moji moći osjetiti onaj nivo ‘coolnessa’ kada Arni u ‘Terminatoru’ kaže ‘I’ll be back’. Ono što me je posebno zainteresiralo je njihova najava da bi isto tako i povjesničari i pisci do 2025. mogli zapisivati događaje ne samo digitalno, već i emotivno. E, tu smo već na dobitku, posebo kad je riječ o povjesničarima na ovim našim prostorima. Povjesničar je ovdje svaki drugi pošteni građanin koji imalo drži do sebe, pa s razlogom bi nas trebalo veseliti sve to izbacivanje feelinga na površinu. Moglo bi to značiti samo jedno: davno obećanje blagostanja i raja na ovim prostorima. Nadalje, jedan od slavnih futurista, točnije Dr. Ray Kurzweil, izumitelj, pionir računalne znanosti i direktor inžinjeringa u Google-u predviđa za 2025. da 3D printeri printaju odjeću i to vrlo jeftino. Bit će brojni open source dizajni, no ljudi će još uvijek trošiti novac kako bi preuzeli dizajne aktualnih top dizajnera, kao što danas troše novac na e-knjige, muziku i filmove bez obzira na sav besplatno dostupan sadržaj. 3D printeri će printati ljudske organe koristeći modificirane matične stanice s pacijentovim vlastitim DNK, što će nam pružiti neiscrpnu zalihu organa bez rizika od odbacivanja. Moći ćemo i popravljati oštećene organe s reprogramiranim matičnim stanicama, kao na primjer srce koje je pretrpjelo oštećenja usljed srčanog udara. Printeri će, kažu, printati i jeftine module koji će se spajati kako bi izgradili kuću ili poslovnu zgradu, poput lego kockica.
VIRTUALNA STVARNOST
Provodit ćemo mnogo vremena u virtualnoj i proširenoj stvarnosti, što će nam omogućiti da si dolazimo u ‘posjete’ čak i ako živimo stotinama milja daleko. Moći ćemo se i dotaknuti. Složni su da ćemo moći reprogramirati ljudsku biologiju kako bi zaustavili brojne bolesti i procese starenja, na primjer deaktivirati matične stanice karcinoma, koje su stvarni izvor raka, ili zaustaviti napredak arterioskleroze, uzročnika srčanih bolesti. I sve to ljudi moji za nekih desetak -petanest godina. Kažu da će nekim ljudima ova tehnologija biti vrlo uznemirujuća i vrlo jeziva. Ruku na srce 2025. i nije tako daleko, a opet s druge strane utješno je da nama nikada nije bila dalja. Trenutno smo, kako stvari stoje, bar ako je vjerovati TV-u i novinama u listopadu 1945., s najavom zaustavljanja, u njoj još poprilično dugo. Kako god bilo nakon svih ovih predviđanja zvuči mudrije nego ikad jutrošnji poziv moje frendice na jedno kozaračko kolo večeras u domu omladine. ‘Ako započnemo svađu između prošlosti i sadašnjosti, uvidjet ćemo da smo izgubili budućnost.’ rekao je bezveznjak Churchill, u Donjem domu Parlamenta točno prije pet godine dakle 1940. i ja ga uopće ne kužim. Znam, ni vi!
