Nakon nogometne utakmice desetljeća na uzavrelom Maksimiru svakojaki komentari preplavili su tisak, portale i ostale medije. Od euforičnih, koji ‘Vatrene’ već vide na svjetskom tronu, preko onih koji imaju realnu notu, pa sve do trećih, koji su, tipično za naše prilike, čak i pomalo zajedljivi, a govore uglavnom o slaboj i nedorasloj igri gostujuće, odnosno manjku tečnosti u igri naše reprezentacije. A sam početak, prepun nervoze, dao je naslutiti da će ljepota i tečnost nestati pred teretom veličine i važnosti utakmice. Dobro se vidjelo da su, osim Modrića, Kovačića i donekle Ćorluke i Šimunića, svi ostali igrači u susret ušli pod jakom dozom treme, što je donekle bilo i za očekivati. Znao je to očito i naš izbornik koji se odlučio za strpljivu igru uz naglašenu rastrčanost, ali bez velikog rizika u posjedu lopte. Ono što me najviše fasciniralo kod Štimca je izbor igrača u veznom redu.
ZNALCI U VEZI
Čovjek koji je većinu karijere proveo na mjestu stopera imao je hrabrosti na sve četiri točke u sredini terena postaviti tzv. znalce ili igrače visokih tehničkih sposobnosti, brze i kvalitetne ideje kao i ogromne moći u smislu čuvanja lopte. Na ovaj način srušio je u samo jednoj utakmici mit o sveprisutnom Ćiri Blaževiću koji je samo u malim i ne toliko bitnim susretima znao posegnuti za trojcem Boban, Prosinečki, Asanović. Kad god se igrala utakmica većeg značaja jedan od ove trojice, uglavnom Prosinečki, svoje bi mjesto ustupio nekom igraču slabije tehnike, ali boljih motoričkih sposobnosti. Također, Igor Štimac je ovakvim izborom vratio hrvatsku reprezentaciju svojim korijenima, a to bi trebala biti maštovita igra puna kombinatorike i iznenadnih, nepredvidljivih rješenja. Druga dobra odluka bila je u pogledu izbora napadača. Najmanje u pogledu toga što su i Manđukić i Olić polučili pogotke. Njihov glavni zadatak, osim postizanja golova, bio je velikom pokretljivošću onemogućiti mirno otvaranje gostujuće momčadi, te tako preseliti igru na njihovu polovicu terena kao i olakšati defanzivni posao plemenitoj veznoj liniji. Posebna priča ove utakmice je obrambena četvorka koja polako postaje sve čvršća i uigranija. Ovaj put na čelu s nesavladivim Pletikosom, koji je u trenucima kad je Srbija spašavajući utakmicu, preuzela potpuni rizik, obranio dvije ili tri zahtjevne lopte čime je onemogućio goste da se vrate u utakmicu.
ŠTIMAC ZASLUŽIO PODRŠKU
Ukupno gledajući, Igor Štimac je na najbolji mogući način apsolvirao ključnu i sasvim sigurno najtežu utakmicu na putu do, sad već izvjesnog SP-a u Brazilu pa uz svoje momke zaslužuje najveće i najiskrenije čestitke. Zaslužuje i mir i podršku kako bi već sljedeću utakmicu pripremio što kvalitetnije. Dok budete čitali ovu kratku analizu, naši Vatreni će nadam se, već slaviti nove bodove osvojene u utakmici protiv reprezentacije Walesa.