Prije svega nekoliko dana za novog je papu izabran 76-godišnji Argentinac Jorge Mario Bergoglio – prvi papa u zadnjih 1300 godina koji nije s područja Europe, odnosno prvi papa iz Latinske Amerike, gdje živi većina svjetskih katolika. Također, prvi koji je odabrao ime Franjo u čast Franji Asiškom zapamćenom ponajviše po propovijedanju svetosti siromaštva. Kolika je uistinu veza između njih dvoje i hoće li novi papa doista promovirati i poštovati zavjet siromaštva, ostaje tek za vidjeti.
U svijetu u kojem siromaštvo i poniznost više nisu stvar vjere, davanja i skromnosti, već nužde i prisile, zadatak novog pape širi zavjet siromaštva nije nimalo lak. A priča o sv. Franji Asiškom jedna je od najinspirativnijih i najuzornijih priča ne samo religiozne već općenito duhovne i moralne naravi.
Priča o poniznosti
O svetom sam Franji prvi put intenzivno razmišljala hodajući po Pamploni, nadaleko poznatom gradu na sjeveru Španjolske. Tijekom poslijepodnevne šetnje po Ciutadeli vratila sam se natrag u centar Pamplone. Došavši do Crkve sv. Nikole, tik do glavne ulice Calle Mayor, ušla sam unutra da je razgledam. Bio je 4. listopada i dan sv. Franje Asiškog pa je misno slavlje bilo njemu posvećeno.
Sv. Franjo Asiški rodio se početkom 1182. godine u jednom malom mjestu pored Assissija. Kao mladić bavio se prodajom tkanina, a volio je svečanosti i raskoš. Za vrijeme rata s Perugiom pada u zarobljeništvo, a nakon oslobođenja, prilikom razmjene zarobljenika, teško je obolio. U zarobljeništvu i za vrijeme bolesti doživljavao je duboke psihološke promjene nakon čega se povlači u prirodu i samoću, a druži se sa siromasima, te odjeven u vreću poslužuje gubavce. Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje provodio vrijeme u molitvi. Nedugo zatim pridružili su mu se prvi istomišljenici. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sastavio je prvu kratku Formulu života. 1209. je godina utemeljenja Reda manje braće. Sveti je Franjo hodočastio do Bazilike sv. Petra u Rimu odrekavši se svih zemaljskih dobara umjesto kojih je odabrao siromaštvo, poniznost i predavanje Bogu. Svoju pustinjačku odjeću zamijenio je odjećom ‘male braće’. Prijateljuje s Klarom, djevojkom za koju je rodbina odredila dobru udaju protiv koje se ona buni i jedne noći bježi do crkvice u Porziuncoli, Franjinom rodnom mjestu. Tamo je on čeka, oblači joj tuniku i odvodi u samostan. Pridržavajući se zavjeta siromaštva, sv. Klara je prema sebi bila stroga. Na tijelu je nosila kostrijet, spavala na tlu i redovito postila. U to vrijeme, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku, ali se sa svih putovanja vraća ne dosegavši cilj.
Naposljetku ipak uspijeva doći u Svetu zemlju, Siriju i Egipat. Franjo je dvije godine prije smrti primio svete rane. Teško bolestan, prenesen je u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je čuo svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je 1226. godine. U svojoj slavnoj ‘Pjesmi brata Sunca’ smrt je nazvao ‘sestricom’, on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Assissija podigne dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je 1230. godine bilo preneseno Franjino tijelo koje se danas čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.
Ostavština umjetnosti
Sv. Franjo autor je ‘Pjesme brata Sunca’ poznate i kao ‘Pjesma stvorova’ u kojoj se obraća čitavoj prirodi i priprema put oslobođenju umjetnosti od ukočenih srednjovjekovnih formi. Neobična Franjina ličnost i njegova vedra, optimistična pojava u sumornom mraku srednjovjekovne religioznosti bila je tumačena na najrazličitije načine, a njegova sitna figura motiv je mnogih slikarskih i kiparskih radova. Cijeli njegov život obilježen je neobičnim doživljajima – natjerao je svog prijatelja Rufina da gol prođe ulicama Assissija samo s konopcem oko vrata, a u Bologni se popeo na krov samostana i počeo bacati crjepove na zemlju iz protesta protiv raskoši.
I Zaštitnik životinja i okoliša, putnik i hodočasnik, ‘on je shvaćao da jesti, spavati, kupati se, diviti se cvijeću, smješkati se lijepoj djevojci, šetati, igrati se – može biti molitva, i odista jest molitva ako je čovjek Božje dijete i ako ga u njegovu pomirenu srcu motri božanska dobrota’, rekao je o Franji cijenjeni mađarski filozof i pisac Bela Hamvas. A mi bismo trebali učiti iz njegovog primjera, znati poslušati savjete koje nam daje, sitne i skromne, i ne zaboravljati na njih čim nas sustigne vrijeme u kojem se utapa naša iskonska želja za jednostavnošću.
