Volim trčati. Na taj način održavam ne samo tjelesnu već i mentalnu kondiciju itekako neophodnu za moj posao. Navikla sam trčati uz more jer mi smiruje misli. Najradije bih trčala po našoj rivi od graničnog prijelaza pa do bazena u Crnici i natrag. Ali, ne usudim se jer mi već moji bližnji komentiraju: ‘Ma, di ćeš po rivi trčati. Ajde, mala moja, šta je tebi. Pa da te još kogod vidi, mislit će, nu ove šta je poludila.’
I pokleknem pred tim, meni protivnom mišljenju. Odustanem od te namjere, te odem trčati na drugi kraj grada, gdje me skoro nitko ne vidi. Sve zbog predostrožnosti da ne navučem na sebe status ‘lude koja trči po rivi’.
ZDRAVO FUNKCIONIRANJE
Nažalost, nisu moji bližnji daleko do istine. Kako biste reagirali da vidite žensku osobu u opremi za trčanje da trči po rivi, nevažno o kojem se dobu dana radi. Tako blizu, a tako daleko! Takav je moj odnos prema većini sugrađana. Vidljivo oku – tako blizu, a mislima i duhom – tako daleko. I opet se ljutim sama na sebe što prihvaćam da takva mišljenja utječu na moje odluke i to na one dobre odluke. Pa što ako trčim po rivi? Što time ružno činim? I komu? Po toj rivi u tjednu ionako jedva prošeta pokoja živa duša. A ‘ama’ baš svugdje u svijetu, gdje god postoji morska ili riječna obala, ljudi po istoj trče u bilo koje doba dana. Ovisno o slobodnom vremenu. Možda negativno kritiziraju baš oni koji bi se trebali pokrenuti, bilo da samo prošeću i udahnu svježi zrak potreban za zdravo funkcioniranje moždanih vijuga, bilo da učine štogod korisno za svoj organizam uopće.
Potrebno je pokrenuti naš mali grad, općenito i to na bolje i da se zakotrljaju kotačići u glavama mnogih. Mali Šibenik u velikom svijetu?! U primjeru rekreacijskog trčanja po gradu – nikako! A kad zasja ljetno sunce, onda neki s oduševljenjem, neki, opet, s prezirom promatraju strance kako sportski opremljeni po našoj rivi ranije ujutro trče. Strancima i turistima – dopušteno, domaćinima – ‘zabranjeno’. Gdje im/nam je to dopušteno ili zabranjeno? Nigdje, doli u glavama. Ta, sve je ipak ‘u glavi’!
ISTOVREMENO UPLAKAN I RADOSTAN
Nakon ugodne šetnje po gradu ili po toj istoj rivi mom prijatelju i meni dođe želja za slatkim. ‘Ajmo ća sisti i kolač poisti… Ajmo.’ Gdje? Lutamo centrom grada tražeći u koji ugostiteljski objekt bismo mogli ući, sjesti i odabrani kolač pojesti. Obilazimo one objekte za koje znamo da su u ponudi imali i razne slastice. Da, imali su ih. Ali davno. Ponašamo se poput potpunih stranaca u svom gradu. Upitamo poznanika u prolazu gdje bismo mogli sjesti i nepce zasladiti. Uputi nas na jednu jedinu adresu na koju dođemo i naiđemo na tek oku primamljive kremaste torte, no mi ne volimo kremaste kolače. I za iduću šetnju dogovorimo se naći s čokoladom u džepu, pa kad nam se razina šećera u krvi snizi nek’ pri ruci imamo štogod za istu tu razinu šećera i – podići.
Opet jedno od nametnutih pitanja: ‘A zašto je tomu tako? Zašto u gradu nemamo slastičarnu i za zimskih mjeseci?’ Zar nitko od Šibenčana nema običaj u slastičarnu sjesti i kolač ili, pak, sladoled pojesti? Osim slatkoga za ugoditi nepcu još uvijek (vjerojatno će i zauvijek), za ugoditi srcu, nedostaju šetnje po Kalelargi i Poljani! I ta šetnja sad već zvana čežnja stajala bi točno 0,00 HRK ili tek malo potrošene ‘šjole o` postola’.
Čini mi se da je za vrijeme Domovinskog rata grad bolje živio, istovremeno uplakan i radostan. Umjesto da nam bude bolje sad kad smo ‘svoji na svome’ kao da nam je sve gore i gore. Da je vratiti kralja Petra Krešimira IV, da opet gradom zavlada i vlada!