Najpoznatiji svjetski povjesničar Rimskoga Carstva, Nijemac Theodor Mommsen, u sklopu studijskog putovanja po Dalmaciji 1862. godine posjetio je arheološki lokalitet Burnum. Njegova nazočnost u našim krajevima popraćena je kratkim izvješćima u onovremenim tiskovinama.
Theodor Mommsen, punim imenom Christian Matthias Theodor Mommsen, rođen je 30. studenoga 1817. u Gardingu u Schleswigu (danas u Njemačkoj), a umro 1. studenoga 1903. u Charlottenburgu blizu Berlina. Bio je sin protestantskog pastora u Gardingu. Odrastao je u Oldesloeu (sada Bad Oldesloe). Osnovno klasično obrazovanje stekao je u višim razredima gimnazije Christianeum u Altoni, tada dijelu vojvodstva Holstein. Od 1838. do 1843. godine studirao je pravo na Sveučilištu u Kielu. Tadašnji studij prava u Njemačkoj najviše se bavio proučavanjem rimskog prava, što je uvelike utjecalo na njegov budući rad. Ideju za koju se zdušno zalagao, o uskoj povezanosti prava i povijesti, dugovao je svojim profesorima prava te radovima Friedricha Karla von Savignyja, jednog od utemeljitelja povijesne pravne škole.
Nakon stjecanja zvanja magistra i doktora, stipendija danskog kralja omogućila mu je boravak od tri godine (1844. – 1847.) u Italiji, gdje je u Njemačkom arheološkom institutu u Rimu istraživao. To je vrijeme kada je Mommsen osmislio polazni okvir za budući Corpus inscriptionum latinarum, opsežnu zbirku antičkih natpisa u kamenu, bronci i drugom trajnom materijalu, uređenih u skladu s osnovnim načelima filološke metodologije. Za taj pothvat pripremao ga je epigrafičar i latinist Otto Jahn. Ubrzo je postao majstor epigrafike, a proučavanjem, čitanjem i interpretacijom natpisa bavio se i s Bartolomeom Borghesijem, eruditom i klasičarem, koji je izradio obrazac za sustavnu obradu svih latinskih natpisa rimskog svijeta. U sljedećih nekoliko desetljeća Mommsen je korpus latinskih natpisa (CIL) pretvorio u izvorno djelo koje je bilo ključno za dopunjavanje jednostrano književne tradicije i koje je prvi put omogućilo sveobuhvatno razumijevanje života u antičkom svijetu.
Godine 1852. pozvan je u Zürich (Švicarska), gdje je predavao na pravnom fakultetu. Već 1854. godine ponuđeno mu je mjesto profesora na Sveučilištu u Breslauu, u Prusiji. Za remek-djelo Römische Geschichte (Povijest Rima) dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1902. godine.
Theodor Mommsen posjetio je Burnum koncem travnja 1862. Zahvaljujući nedavno objavljenom članku M. Baratte, doznajemo što se u Burnumu događalo od 1850. do 1861. godine, uoči njegova posjeta. U arhivu Njemačkog arheološkog instituta u Rimu Baratta je među dokumentima i pismima Theodora Mommsena pronašla zapis koji se odnosi na Burnum. Zahvaljujući tim bilješkama, doznajemo dvije vrlo važne informacije o Burnumu. Prva se odnosi na stanje lukova principija (bazilike) i prvim arheološkim istraživanjima na prostoru principija.
Najraniji dokument koji je Mommsen prepisao upućen je iz Okružnog suda u Kninu 17. svibnja 1850. godine Okružnom kapetanatu u Zadru. U njemu je opisano stanje burnumskih lukova principija/bazilike: „Lukovi (u Šupljaji blizu Ivoševaca) nalaze se u tako lošem stanju da im prijeti potpuno urušavanje, pošto su skinuti iz morlačke pohlepe potpornji i pomoćna sredstva od željeza koja su tamo postavljena prije mnogo godina, tako da će bez hitre pomoći ovaj spomenik stići sudbina koja je snašla prošle zime jedan od njegovih stupova, koji prevrnut bijesom bure sad služi kao kamenolom lokalnim Vandalima.“ Iz toga izvješća doznajemo da se 1849. godine desna strana središnjega luka „prevrnula bijesom bure“ i da je kamen raznesen.
Sljedeći dokument datiran je 18. studenoga 1859. godine. On je iznimno važan jer donosi podatke o prvom istraživanju prostora principija, za koje se do sada nije znalo, a provodio ih je kustos Đuro Sundečić. Zahvaljujući Mommsenu, sačuvani su arhitektonski tloris i presjek istraženoga objekta, a u izvješću se spominju i nalazi s tih istraživanja, posebice kamenih spomenika, od kojih su neki sačuvani i danas.
