O najvećem i najopasnijem napadu Turaka na Šibenik 1647. godine, možda najslavnijoj bitci za obranu Šibenika u njegovoj tisućljetnoj povijesti, pisao je Frane Divnić, Šibenčanin, brižljivo i istinito opisujući sve faze dramatičnosti te borbe, koja se odvijala pod utvrdama i po najbližoj okolici Šibenika. Sažetu priču o toj borbi na život ili smrt prenosimo iz knjige Slave Grubišića ‘Šibenik kroz stoljeća’.
Te je godine turski car smijenio bosanskog pašu Ibrahima i na njegovo mjesto postavio Husein-pašu Tekeliju. Ovaj je u Drnišu, preko alajbega Ferhatpašića, od svog prethodnika preuzeo vojsku, koja se sastojala od 15 000 boraca i 6 topova. Novi je paša u Drniš stigao s 6000 janjičara i 2000 spahija. I dok je paša Tekelija u Drnišu sređivao vojsku i pripremao je za napad na Šibenik, dotle je u Šibeniku baron Degenfeld, vrlo sposoban vojskovođa u mletačkoj vojnoj službi, kome je bila povjerena obrana grada, obavljao smotru snaga za obranu. Imao je 2800 pješaka, 80 konjanika, 800 ljudi u pomoćnoj vojnoj službi, 1000 naoružanih građana i 1000 teritorijalaca.
OGROMNA VOJSKA
S vojskom od preko 20.000 ljudi krenuo je paša Tekelija iz Drniša u pravcu Šibenika. 17. kolovoza 1647. godine njegove prethodnice stigle su u Konjevrate. Neprijateljska vojska sakupila se u Gornje polje i tamo, sve do Dubrave, podigla i razastrla svoje šatore. Već 21. kolovoza promotrio je paša grad s jugoistočne strane i preko Piska vratio se u tabor. Sutradan, 22. kolovoza, pojavio se s jakom pratnjom radi motrenja sa zapadne, crničke strane, gdje je došlo do sukoba s obrambenom postrojbom koju je vodio Josip Kosirić.
Turski paša Tekelija, odmah je ispravno zaključio da je osvajanje Šibenika moguće samo ako se prethodno osvoje utvrde svetog Ivana i Šubićevac. Zbog toga je za glavni cilj turskih napada odredio baš te objekte. Postavio je topove i otvorio jaku vatru na obje utvrde, a osobito na utvrdu svetog Ivana. Pokušaj da se zaposjedne jugoistočna strana šibenskog kanala, kako bi se prekinula pomorska veza Šibenika sa svijetom, nije uspio jer su Šibenčani otvorili topovsku vatru sa utvrde svetog Nikole.
Turci su uspjeli osvojiti kliješta, u narodu zvane Tanaja, dio utvrde svetog Ivana i tu se razvila žestoka i krvava bitka. Pokušaji šibenskog kontranapada nisu dali rezultata, pa se čekala pomoć s morske strane. Tako je i bilo sve do 8. rujna 1647. Istog dana, oko 9 sati navečer, Turci su otpočeli žestoke napade i juriše sa svih strana na sve crte obrane. Paša Tekelija sa svojim odabranim ratnicima osobno se primakao kliještima utvrde svetog Ivana, tjerao i poticao svoju vojsku na juriš i hrabrost. Napadači su, međutim, naišli na herojski otpor šibenskih branitelja. U toj, jednoj od najstrašnijih noći koju je Šibenik proživljavao, sve se slilo u strašnu buku i pucnjavu mušketa, arkebuza i topova, u silnu buku i povike ratnika izmiješanu jaucima ranjenih i umirućih.
KRVAVA BITKA
Bila je to jedna od najžešćih i najkrvavijih bitaka koju je do tada u svojoj povijesti Šibenik doživio. U zoru, oko 3 sata izjutra, 9. rujna, poslije punih šest teške borbe, Turci su posustali, a zatim prekinuli napad. Bio je to znak da su se umorili i da je pobjeda Šibenika na domaku. Sutradan se borbe nastavljaju, ali slabijeg intenziteta. Na kraju, 11. rujna, u šibensku luku uplovio je providur Foscolo s ratnim brodovima i novim vojnim pojačanjima. Bio je dočekan uz veliko slavlje pučana i vojske koji su branili grad i uz počasne topovske salve. Sve je to impresioniralo Turke i obeshrabrilo pašu Tekeliju, koji je ubrzo uvidio da nema smisla nastaviti borbu. Počeo se žurno spremati na povlačenje. Opsadu Šibenika prekinuo je 16. rujna 1647. godine, prikupio svu preostalu vojsku i krenuo s njome prema Drnišu, putem kojim je i došao. U mjesec dana krvavih borbi za Šibenik Turci su izgubili 4000 vojnika.
16. rujna 1647. godine završila se jedna od najžešćih i najdramatičnijih bitaka za Šibenik. Bez dvojbe riječ je o jednom od najznačajnijih događaja u povijesti Šibenika.
Tako je o tom događaju pisao šibenski povjesničar Slavo Grubišić. Igra je nadnevaka, ali je zanimljivo primijetiti kako je upravo 16. rujna 1991. zasvirao znak opće opasnosti i praktički započeo rujanski rat, s drugim neprijateljem na vratima grada i potpuno drugim načinom ratovanja. Na sreću, i u rujanskom ratu pobjednik je bio isti.
No, još je veća zanimljivost, kako 365 godina, Turci ipak ulaze u Šibenik: ovaj put kao ulagači i prijatelji – turska Dogus Grupa trenutno je najznačajniji investitori na području Šibenika, te će njihovo ulaganje u turizam značajno promijeniti sliku mandalinskog poluotoka. Još jedan dokaz kako su u povijesti mogući različiti scenariji.
