U životu svakog ljudskog mužjaka dođe vrijeme za obračun s ocem. Ispisane su o tome desetine hiljada psiholoških, socioloških i filozofskih studija, motiv obračuna s ocem jedan je od nosivih stupova cjelokupne svjetske književnosti. Sukob s autoritetima ostarjelih i onemoćalih muških prethodnika, očeva i djedova, obred je inicijacije muškarca, izlazak iz duboke sjene vlastitog rodoslovnog stabla. Kao kod divljih životinja, u krdu nema mjesta za dvojicu alfa-mužjaka. Ili ćeš s čela obiteljskog stola svrgnuti vlastitog oca, ili ćeš i sam postati jedan, pa napraviti novo, samo svoje krdo.
U svjetskim kulturama postoje na tu vječnu temu različiti neobični običaji. U nekim amazonskim plemenima, na primjer, mladi muškarac ritualno ‘izbaci’ oca i djeda iz kolibe velikom šibom, istom onom koja se čuva kao obiteljsko blago, i kojom mu je otac svojedobno i sam iz kuće ‘izbacio’ svog oca i djeda. U Japanu, recimo – čitali ste o tome – ponegdje još gaje ljupki običaj da zahvalni sin onemoćalog oca pažljivo odnese na planinu, da tamo u miru umre.
Rituali rodne grude
U nekim kulturama muškarac tako s ocem raskrsti u prilično zreloj dobi, u drugima kad zasnuje vlastitu obitelj, u trećima, opet, već kad spolno sazrije. A ima ih gdje se s muškim precima ritualno obračunavaju tek kad umru, gdjekad bogami i punih pedeset godina nakon njihove smrti.
U Dalmaciji, recimo, običaj je da se odrasli muškarac, kad za to dođe vrijeme, uputi na groblje noseći u jednoj ruci čekić i špicu, u drugoj sprej, pa kad stigne na grob oca ili djeda, počesto i jednog i drugog, čekićem i špicom pažljivo otuče natpis s njihovim imenima, i sprejem išara cijeli nadgrobni spomenik neobičnim zakučastim križevima. Onda otkopča šlic i popiša se na kamenu ploču, izgovarajući obrednu mantru.
– Nabijenvasnakurac škovace stare komunističke jeben i vas i Tita i cilu Drugu Dalmatinsku pičkalivanmaterina jugoslavenska!
Potom zakopča šlic, pljune na spomenik i čekićem za svaki slučaj odvali petokraku zvijezdu na vrhu, pa ode na piće u mjesnu gostionicu. Kao gotovom, dovršenom muškarcu sad mu je konačno dopušteno piti alkohol. Obično se onda plati tura za cijelu krčmu, pedesetpetogodišnjem vojnom umirovljeniku svi nazdravljaju dobrodošlicom u svijet odraslih, pa krene neka od prigodnih pjesama.
– Ustaša sam, i moj ćaća bijooo!… – povede naš novopečeni pater familias crvena lica. – Ustaški mi zanat ostavijooo!
Zanimljiv je taj običaj, raširen po cijeloj Dalmaciji. Nema ovdje grada, gradića, mjesta, sela ili zaseoka da nije u njemu nekakav spomenik mjesnim očevima i djedovima – obično kakav neobičan betonski stup s njihovim imenima uklesanim u kamenu ploču i petokrakom zvijezdom na vrhu – i nema u gradu, gradiću, mjestu, selu ili zaseoku stupa s uklesanim imenima mjesnih očeva i djedova, a da nije razbijen, izvaljen, otučen, išaran i popišan. I da još ima onu zvijezdu na vrhu.
Ritualni obračun lokalnih mužjaka s bremenom antifašističkog naslijeđa svojih patrijarha važan je, upravo ključan simbolički korak u njihovoj muškoj emancipaciji. Razumljiva je to stvar: njihovi su djedovi kao mladi partizani poginuli oslobađajući Dalmaciju od nacističkih okupatora, a očevi na škrtoj, ali slobodnoj zemlji posadili vinograde i maslinike, sagradili ceste, tvornice i hotele, pa podigli stanove, kuće i vikendice, i na kraju ostavili svojoj ni krivoj ni dužnoj djeci da se jebu sa stanom u Šibeniku, kućom u Koprnu, vikendicom na Zlarinu, vinogradom u Ražinama i onih pet hiljada kvadrata oslobođene zemlje u Jadrtovcu.
Želje i mogućnosti
Dalmatinski bi muškarac kao slobodan pojedinac možda, međutim, pošao svojim putem – možda bi radije bio kipar i od kamena pravio stamene gole žene, poput Ivana Meštrovića. Ili bi studirao paleoantropologiju. Ili prevodio Davida Grossmana i suvremenu izraelsku književnost. Ili posvetio život liječenju gubavaca u Indiji.
Možda bi, štajaznam, radije bio antisemit nego antifašist poput svog oca i djeda. Možda bi radije da su otac i djed četrdesetih ostali kod kuće, pa da je on danas talijanski lučki radnik i žestoki navijač Lazija. Ili činovnik u Kraljevskom opštinskom namesništvu.
Pedeset godina kasnije, kad je posve i bez ostatka siguran da se strogi ćaća i ludi dida neće vratiti s Neretve, dalmatinski muškarac konačno se stoga ohrabruje krenuti svojim putem, kao slobodan čovjek, i naš nesuđeni kipar, novi Ivan Meštrović, najzad iz kutije za alat u garaži hvata čekić i špicu.
– Nabijenvasnakurac škovace stare komunističke – izgovara deset minuta kasnije, njišući se otkopčanog šlica pred otučenim mjesnim spomenikom palim partizanima. – Jeben i vas i Tita i cilu Drugu Dalmatinsku pičkalivanmaterina jugoslavenska!
Stvar je, shvatili ste, simboličke naravi. Od sve očevine i djedovine, od cijelog dakle naslijeđa svojih očeva i djedova, dalmatinskom je mužjaku teško samo naslijeđe antifašizma. Ni sa čim drugim iz oporuke svojih predaka Dalmatinci nemaju problem.
Nije zabilježeno da je gotov, dovršen muškarac negdje u Dalmaciji uzeo sprej, pa kukastim križevima i ušatim samoglasnicima išarao cijeli trosobni stan koji mu je majka dobila kao žena palog borca, i u kojemu danas živi sa ženom i dvoje djece. Ne pamti se da je sazreo muškarac u ognjici teškog unutrašnjeg sukoba uzeo čekić, pa otukao cijelu onu kamenu kuću na rivi, što mu je djed sagradio prije nego je 1941. otišao u partizane, i od koje naša muška glava danas dobija stotinu i pedeset eura za noć. Niti je poznat slučaj da je konačno odrastao muškarac, prodavajući nekom Rusu onih pet hiljada kvadrata uz more što ih je djed oslobodio 1945., pred zaprepaštenim advokatom i ovlaštenim sudskim tumačem za ruski jezik otkopčao šlic i popišao se na nasred parcele, psujući i ćaću i Tita i Drugu dalmatinsku.
Takve stvari kod nas, eto, nisu običaj. Nije se još na ostavinskoj raspravi dogodilo da su se dva brata posvađala oko toga kome će pripasti ćaćin antifašizam. Pokvareni stari partizanski zločinac ionako je sve podijelio, eno lijepo u oporuci piše: trosobni stan ženi, kuću na rivi starijem sinu, parcelu uz more mlađemu, smrt fašizmu, a slobodu narodu.
