Ivan Blaće nije od onih sportaša koji se guraju u medije. Ne daje baš često intervjue, čak ćete ga rijetko vidjeti i na službenim klupskim presicama, bilo onim uoči, bilo onima nakon utakmica. Recimo, posljednji razgovor koji ja autor ovih redaka vodio s njim ‘jedan na jedan’ onaj je iz 2011., kad sam s Blaćom pričao ne o košarci nego o navijačkoj sceni u Šibeniku. Jer Ivan je prije svega Funcut, tek onda košarkaš. A od nedavno je i umirovljenik. Naime, nakon 23 godina druženja s košarkaškom loptom odlučio je da je dosta, da je vrijeme za oproštaj od parketa. Ali ne i od Baldekina. Samo će se preseliti preko ‘ograde’, u kop, na A tribinu, među svoje Funcute. Uostalom tamo je često bio i ove sezone, kad ne bi bio u kadru narančastih zbog ozljeda.
– Te ozljede i sjedenje na klupi jedan su od razloga zašto sam se odlučio oprostiti od aktivnog igranja košarke. Uostalom, već su mi 33 godine na leđima i nema više smisla patiti se – govori Blaće u svom oproštajnom intervjuu.
A oproštaj od parketa zamalo se dogodio već prošle sezone. Podsjetimo, tada se GKK Šibenik, uz obrazloženje da želi osloboditi mjesta mlađim igračima, zahvalio Blaći. Čak su ga predstavili kao novog člana Šarinovog stručnog stožera, da bi se onda dogodio preokret. I to dvostruki. Naime, javio se Alkar.
– Iskreno, da oni nisu uskočili vjerojatno bih se već lani ostavio košarke. Ti pregovori s Alkarom bili su već u završnoj fazi kada su me nazvali s Baldekina i kazali da žele da se vratim. Nakon toga dvojbi više nije bilo, znao sam da mi je mjesto u Šibeniku – priča Ivan, koji je tu lanjsku sezonu odigrao jako dobro. Toliko dobro da je iznenadio i nas sportske novinare.
– Vjerujte mi, iznenadio sam i sam sebe – smije se Blaće.
Od tih 23 godina koliko je trajala njegova igračka karijera, Blaće je gotovo sve proveo na Baldekinu. Tek je jednu sezonu odradio u jednom njemačkom drugoligašu, a u biografiji će mu ostati i igranje za Klesare Kebo.
Koje trenutke u toj dugotrajnoj karijeri pamti kao najsretnije?
– Uh, bilo je puno toga. Jedan od najljepših bio je onaj kada smo se plasirali u Goodyear ligu. Pamti se onaj doček, ona masa ljudi i atmosfera u gradu koja je bila možda čak i bolja nego ova koja sada vlada. Pamti se i ulazak u A1 ligu, i naravno, dan kada sam upao u seniorsku momčad, kada sam počeo igrati i trenirati s igračima koje sam do jučer gledao s tribina. –
A koji ga je događaj, utakmica ili poraz posebno zabolio?
– Definitivno gašenje Šibenke. To je nešto s čime se ne mogu pomiriti ni dan danas, kao što se vjerujem ne mogu pomirit ni ostali igrači, ni navijači, ni vi novinari. Mislim da se nije učinilo dovoljno da se spasi ta šibenska sportska institucija. Jest da se to desilo naglo, ali svejedno ne mogu prežaliti to – emotivno će Blaće.
Emocije su ga, kaže, ‘prale’ i uoči nedavne utakmice s Cibonom na Baldekinu, kada mu je, povodom igračkom umirovljenja, uoči početka dvoboja uručen uokvireni dres s njegovom desetkom. Bila je to njegova posljednja utakmica u narančastom dresu na Baldekinu.
– Bez obzira što sam znao što se sprema, pa sam se, da tako kažem, pripremio za taj trenutak, nije bilo lako, emocije su bile jake. Ali morao sam ih brzo staviti u stranu jer je počinjala važna utakmica, valjalo se koncentrirati na parket – veli Blaće, čiju igru je krasila nevjerojatna, fanatična srčanost.
– Kad god sam igrao, što god radio, davao sam sto posto od sebe. Takav sam, maksimalno se borim za sebe, za momčad, drugačije ne znam. Takav bih bio da sam igrao u bilo kojem klubu, ali poseban je privilegij nositi dres svog kluba, igrati pred svojim ljudima, u svom gradu. Tada ideš i preko svojih granica – objašnjava Ivan.
Na kraju ga pitamo za planove o budućnosti. Ostaje li u klubu, ima li možda trenerskih ambicija?
– Ako me trebaju, tu sam, na raspolaganju. Ne baš za trenerski posao, ali na mene mogu računati – poručio je Ivan Blaće, ‘šibensko srce’.
