Sićate se onih koji bi u školi ili na faksu od drugih skrivali žvake ko da im je taj Orbit zadnji na svitu? Nije problem u žvakama, nego mi nikad nije išlo u glavu kako uopće uživaju u toj žvaki koju brzinom munje strpaju u usta nakon šta su prije toga pola sata naprezali oči pod raznim kutevima i perifernim se vidom uvjeravali da ih nitko u tom trenutku ne gleda?
Onda još i muke po žvakanju. Jer ne smi slučajno netko skužit da pomiče usta. Ako ga uvate, gotov je. Onda bi obično reka da nema, da mu je zadnja, pa bi napokon prodisa ko’ da mu je u ustima Bronhi, a ne glupa žvaka.
A sićate se tek onih koji nikad ništa na provjerama i ispitima nisu znali, osim da ništa nisu učili i da će sigurno past? Sićate se njih? To su uglavnom bili oni koji bi na kraju jedini dobili pet.
Ali nikad njima nije bilo jasno kako. Jednostavno bi se dogodilo čudo i slučajno bi pogodili da je bitka kod Termopila izbila 9. kolovoza 480. godine prije Krista, a kako su to pogodili, to samo Krist i zna. Gledaju te u oči i lažu.
A kad smo već kod gledanja, oči bi mi ispale kad god bih pokušala prepisati odgovor koji nemam pojma od nekoga tko mi je prije ispita velikodušno obećao da će mi pomoći ako slučajno nešto ne znam.
Nije da oni nisu tili pomoć, nego sam kriva uvik bila ja jer nemam toliko dobar vid da vidim šta piše kad stavi svoj papir nekoliko kilometara dalje od mene, pod najgorim mogućim kutem i još se nalakti i nasloni tako da ni papir više izdaleka ne vidiš. A šlag na kraju bilo bi mi kad bi još i kemijsku stavija točno na pola odgovora.
Čovječe dragi, fala ti na pomoći. Znam da si stvarno tija pomoć, ali ja sam kriva. Nema veze, dobij ti svoju dvicu, tricu, četvorku, peticu… Zaslužija si. Nema potrebe da osjećaš grižnju savjesti zbog mene i na to sad gubiš vrime.
Kad smo kod vrimena, tri minute bile bi dovoljne da osoba koju si zamolija da čuva stražu dok pišeš šalabahter dobije amneziju. Javili bi oni na vrime da profa dolazi, ali kužiš, samo se stvorila. Nije bilo vrimena jer je nju NLO izbacija u hodnik brzinom munje, odmah je pogledala u tebe i više ti nije bilo pomoći.
Sićate se te dice? Ta dica danas su ljudi i često me neki podsjete na ove primjere. To su danas, čast iznimkama, ljudi koji nikad neće biti tu za tebe. Ljudi koji će o tvom životu uvijek rado slušati, a o svome mudro šutit, osim kad se hvale. Oni koji će ti sto puta udijelit kompliment, poželit sriću, a u sebi će jedva čekat da doživiš neuspjeh. Ne da bi tebi bilo loše, nego da bi njima bilo bolje. Oni koji uvik plaćaju samo svoju kavu i oni kojima je, kako oni kažu, sve u životu savršeno i super.
To su oni koji danas hodaju po kvizovima, hvale se diplomama, puno toga znaju, a ne znaju o životu, tebi i o sebi ništa. Oni koji misle da su najpametniji i sve ono što nije njihovo i što ne vole oni, ne smijete volit ni vi. Gledaju vas u oči i lažu kao kad su u školi lagali da im je to zadnji Orbit. To im uopće nije problem. Štoviše, uvjereni su da im je to zapravo vrlina jer iskren čovik je, naravno, glup čovik.
Ljudi su to koji će uvik želit pomoć, ali nikad neće. Jer kad ih zamoliš da ti naprave neku uslugu, reći će da bi rado to napravili, ali nažalost baš tad ne mogu. Baš tad nemaju vrimena. Dica postaju ljudi, školski kolege postaju poslovni kolege. Stoga, tribamo se čuvati onih koji nikad ništa nisu učili, a jedini bi dobili pet. Velika je mogućnost da nam jednog dana postanu i šefovi.
Svi znamo neke ovakve primjere. Ponekad ih ovako malo možemo ogovarati, ali pustimo ih nakon toga da budu ono što jesu. Da su dovoljno samouvjereni i stvarno u nečem posebni i uspješni, ne bi imali sebičnu potrebu dokazivati da su pametni, savršeni i uvijek u pravu. Svatko ima priliku kreirati svoju verziju sebe. Dopustimo nekad da nas oblikuju i oni. Jer kako bismo inače znali kakvi ljudi nikad ne želimo biti?
