Živimo u državi u kojoj nam svima manjka vremena i novca: Novac je vrijeme, vrijeme je novac, a život nam se svodi, zaključila sam jučer, na – čekanje.
Svakom se zvijezde drugačije poslože, pa dok neki, poput Leonarda DiCapria dva desetljeća života čekaju Oscara, mi obični smrtnici smo totalno smetnuli s uma zapitati se koliko dragocjenog vremena u životu izgubimo čekajući u redu ispred nekog šaltera?
Primjerice, na onom Hrvatske elektroprivrede. Jučer na šalteru samo jedna bakica, a iza nje, odnosno ispred mene u redu samo jedan djedica. Ovaj put će ići brzo, pomislih. Ali ho, ho, ho…Ne ide to tako lako.
NE NADAJ SE U KRIVU URU
Nada umire posljednja, a konačno sam shvatila i kako – na šalterima! Čekajući red. Naime, baš uvijek kada ti se žuri, na šalteru se mora naći neka bakica kojoj se ne žuri, pa je tako i ova jučer tražila da joj se očita stanje duga.
Ho, ho, ho. Ali to nije sve. Trebalo je to njoj još i nacrtati, obojati, uglazbiti, kopirati u nekoliko primjeraka i uvezati kao diplomski rad. Jer odlazak na šalter po jedan papir bakici nije ništa manje stresno od rada jednog studenta na diplomi fakulteta.
I dok to jed(i)na teta na šalteru ljubazno odrađuje i obrađuje, skuplja se u redu sve više ljudi. A kako i ne bi kad smo svi potrefili onu zloglasnu ‘najgoru uru’. Kužiš, nije bitno koju. Jer kad čekaš ispred nekog šaltera u RH uvijek je baš ta ura najgora i uvijek će baš netko, da mu i samome bude lakše, promrljati onu utješnu da si, eto, doša “baš u najgoru uru”.
Ubrzo (ako išta kada su u pitanju šalteri s hrvatskim potpisom može biti brzo) tamo je bilo više ljudi nego tih vječno praznih šaltera.
SVE MANJE ŽIVACA, LJUBAVI I ZRAKA…
Kako se podizala temperatura i stupanj zagušljivosti, tako je i teta na šalteru sebi podizala vibracije mrmljajući u bradu šta joj je ovo u životu trebalo, mrmljali smo istovremeno i mi ‘čekači’, a bakica koja po nekom zakonu Republike Hrvatske ima pravo na svoj red ima JOŠ prohtjeva. I još. I još. I još… I ne moš joj po nekom zakonu Republike Hrvatske ništa.
MOJ GRIJEH, MOJ PREVELIKI GRIJEH…
Na Elektri je barem, mislim se, mogu strijeljati pogledom i psovati sebi u bradu. Aj to napravi u crkvi kad čekaš red na ispovijed. Tamo nije baš prikladno. A kad smo kod ispovijedi, ni stanje na relaciji bakica-ispovjedaonica nije ništa bolje od šaltera.
Taman kad pomisliš da je konačno došao tvoj red, bakica ispred tebe od svoje je zadnje ispovijedi zgriješila sve što se u njenim poznim godinama zgriješiti dalo i ne izlazi majci iz ispovjedaonice barem pola sata.
Ono što su mladima društvene mreže, to je bakicama ispovijed. Ako nisi objavio na Facebooku i Instagramu što si danas ručao, sorry, ali to ti je kao da uopće i nisi jeo. Ako se bakica ispovijedala manje od pola sata, kao da se nije ispovijedala.
POVIJEST BOLESTI
Dijagnozu za to znanstvenici još nisu pronašli, ali možda će je utvrditi bakica. Jer, znate ono kad one dođu kod liječnika? Ho, ho, ho. Ne znate jer dođu uvijek prije vas?
Ni u ordinaciji se ne stoji manje od pola sata. Pa nisu valjda prevalile put da bi samo došle, rekle šta ih boli, uzele recept i otišle? Liječnik tada nema pravo glasa. A što bi i imao kad “danas tim doktorima ne moš ni virovat”, a uostalom, ne dolaze one pitati njega što im je, nego mu to dolaze reći. One svoju dijagnozu imaju u malom prstu i tko je jedan liječnik da njima govori kako im je.
I može se on nasaditi na trepavice, ali ako one misle da im treba taj lijek, onda im treba taj lijek i gotovo. Pregled se zapravo treba zvati sat povijesti jer one doktoru obično drže retrospektivno predavanje o povijesti svoje bolesti.
Za one koji žele znati više, zato se ono što u kartonu piše i naziva povijest bolesti. No, vratimo se mi na Elektru jer ja još tamo čekam.
Dođem tako napokon na red i svega mi, trudila sam se imati što više prohtjeva i zadržati se što duže mogu. Ne zato što sam zločesta, nego zato jer me živo zanimalo kako se čovjek može toliko zadržati za jednim šalterom i imati toliko prohtjeva.
Ljudi su ionako bili nervozni, pa im je isto, mislim se. I…nisam uspjela. Bila sam gotova za par sekundi i zaključila sam da to jednostavno ne možeš forsirati. To su posebni talenti s kojima se čovjek rodi, a što si stariji, zadržavanje na šalteru sve te bolje ide.
Šlag na kraju bio je djedica koji je svim mladima kojima je teško toliko čekati poručio da je to “zato šta ništa u životu ne rade”. Žuri nam se na kavu, kaže on. Ma zamisli.
Mislila sam da ne rade oni ljudi koji su u mirovini, a ne mladi. Uvijek oni po nama mladima. Poštivam i imam razumijevanja za starije, pa sam pustila barbu da živi u uvjerenju da mi se uopće nakon tolikog čekanja ne žuri natrag na radno mjesto, ali morala sam barem ovim tekstom stati u obranu nas mladih. Uvijek smo mi mladi neradnici, ovakvi i onakvi.
POŠTENJE NA POŠTI
Prebacujem se tako u Hrvatsku poštu i pomislilih: Dobro je, samo je jedna bakica ispred mene. Brzo će. Ho ho ho, kako sam se opet prevarila.
Naime, bakica ispred mene zaboravila je na vrijeme reći da neće platiti sve što je dužna za struju, pa se to trebalo stornirati, pa zvati u Chicago da se to odobri, potpisati 16 tisuća papira da se opet pokrene cijeli postupak uplate, pa je bakica još morala objasniti da se previše grijala ovu zimu i eto, preračunala se.
A kada je tek shvatila da plaća muževom karticom, a nema njegovu osobnu, dobila sam temperaturu. Kad je sve to napokon platila i objasnila, onda su joj u lijepoj našoj Hrvatskoj pošti ponudili da napravi neku tamo karticu pogodnosti za nešto tamo. Što s tom karticom hoće reći nisam shvatila ni ja, a tako mi svega, sigurna sam da nije ni ona.
No, sigurna sam da, ako joj to nešto uspiju, kako se kod nas u Dalmaciji kaže uvaliti, one dobiju proviziju jer trude se oko toga junački.
RED SVE VEĆI I VEĆI…
…ali ni to još nije sve! Tu je još i Loto sedam kroz tridesetdevet koji možete zaigrati nakon što platite račune i ostanu vam za život taj mjesec otprilike četiri kune.
I imaju spiku samo takvu. Super su. Samo četiri kune košta, kažu tete na šalteru samouvjereno, i sad mi je tek palo na pamet da sam je zaboravila upitati je li im obuku za to držao netko iz Herbalifea, Walkmaxa, Delimana ili Zeptera.
Možda vam se i posreći, kažu u HP-u, pa vam se sve ovo što ste upravo potrošili i vrati. Nemojte! Na to može nasjesti samo obična budala. Meni su, evo, ispali brojevi 11, 12, 13, 14 i 15 i naravno da nisu izvučeni SVI ti brojevi.
Čak se i rimuje ono što mi se sljedeće nameće za reći: Da The Beat Fleatovci nisu bez razloga pjevali o smaku svita i činjenici da nam nema pomoći. Na greškama se ipak, kažu u narodu, uči. Osim ako prije toga na nekom šalteru ne umreš -čekajući.
Da zaključim, drago mi je što je Leo konačno i zasluženo dobio Oscara. Definitivno je zaslužio da mu posvetim jednu kolumnu.
Malo šale nikad ne škodi, ali umjerenost je u svemu ipak vrlina. Zato mladim ljudima koji ovo čitaju želim na kraju poručiti da uvijek sanjaju ‘na veliko’. Na putu do uspjeha nalazi se puno prepreka, kamenja, semafora i čekanja. Uvijek će se po putu naći netko kome će vaši dobri rezultati smetati, netko tko će vam podapinjati nogu, naići će često i oni koji će vas pokušati učiniti malima.
Zato zapamtite da ništa što je vrijedno nije brzo ni lako, da nitko nije postao velik čineći drugu osobu manjom, da će inteligentnoj osobi tuđi uspjeh uvijek biti motivacija za vlastiti rast, da niti jedan pravi uspjeh ne dolazi, kako se zna reći, preko noći i, što je najvažnije, da na tom putu najviše od svega treba znati čekati.
Neka vam greške koje nastaju u koracima i po putu ne budu kočnica, već inspiracija. Kao što su meni, u slučaju današnje kolumne, bile bakice na šalterima. Greške su tu da ih ispravimo, a godine da ih razumijemo. Mislim na greške, ali i bakice, naravno.
